Kako izgleda Rijeka kroz crno-bijele fotografije može se pogledati na izložbi „Rijeka ispred kamere“ koja će biti postavljena na postamentima na Korzu, u sklopu programa Proslave Dana svetog Vida.

Na izložbi sudjeluju članovi Foto kluba Color i članovi Foto kluba Rijeka.

Članovi Foto kluba Color predstavljaju se sa 11 fotografija novijeg datuma. Zanimljivo je da su konačni odabir napravili  sami članovi na zajedničkom selektiranju, uz moje mentorstvo, pri čemu se o likovnoj, sadržajnoj, tehničkoj i kreativnoj komponenti svake pojedine fotografije otvoreno razgovaralo, a sve kako bi se dobila koherentna kolekcija koja odgovara temi i ujedno predstavlja i autorski pristup svakog pojedinog fotografa.

Aleksandar Tomulic – U njegovoj glavi

Iz Foto kluba Color izlažu: Aleksandar Tomulić – U njegovoj glavi, Bruna Tomić  – Pogled na Korzo, Dubravka Ovčarić – Punim plućima, Edvard Primožić – Ništa aktualno, Fanita Barčot Nikolac – Uvršeno, Karmen Lazar – Suton, Istog Žorž Duško -Tiramoli, Ivan Kosić – Opsadno stanje, Mateo Levak  – Odraz, Nives Papandopulo – Španjulet, Željko Jerneić  – Ploviti se mora.

Foto klub Rijeka predstavlja se sa šest relativno novijih fotografija: (Branimir Jovanović – Islamski centar Rijeka, Dejan Miloradov – More, Goran Grudić – Vremenski putnik, Jadranka Herak – Raspjevana mladost, Mirko Menalo – Na placi, Zvonimir Tanocki – Brajdica, i šest fotografija iz arhiva (Fernando Soprano, Veljko Maričić, Ervin Debeuc, Đoko Milekić, Vojko Vukmanović, Viktor Hreljanović).

I sad nam valja odgovoriti na pitanje. Što je Rijeka? Je li ona stara dama koja se uljepšava za svaku prigodu. Ona koja stalno oblači neko drugo ruho,  glumi, napadno se šminka da sakrije bore. Šarena poput slika barba Voje Radoičića, ili karnevalske povorke u doba karnevala. Crvena poput zvijezde koja je za vrijeme EPK sjajila na riječkom neboderu, crna kada se tu istu zvijezdu neki drugi željeli skinuti. Je li to grad koji uporno krpa i obnavlja svoje fasade. Jesu li to dvije dizalice-svjetionici-svjedoci, što noću šalju obojane svjetlosne zrake s Molo longa, kako bi svjetlom privučeni brodovi znali gdje treba vezati cimu. Najljepši pogled na grad, onaj odlazeći, brodski  osmijeh s palube dali smo šetačima i turistima. I neka smo.

Valja nam razmaknuti oblake. Okačiti zvijezde povrh drvoreda na Rivi. Polijepiti mjesečinu na prozorska okna, nek’ zrcali se na mokre ulice. Mi ne biramo svoje snove, posuđeni su nam da ih sanjamo i vratimo sjećanju kao rezultat proživljenih iskustava. Mlada je vrela duša bila puna žeđi. Ova stara budi se i sanja o hrabrom putovanju budućim oceanom. Pokušavam napraviti usputni foto album grada. I znam, i ne znam, može li se ta Rijeka, taj grad sv. Vida tek tako fotografirati. Fotografije što ih nudimo oku na ocjenu nemaju težinu istine, one su samo puka refleksija, miks generacija i spoznaja. Niz sekvenci, niz utisaka, niz iskustava. Grad su ljudi.

Izložba traje do 20. lipnja.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here