Evo upravo čitam kako putujuća izložba Feministička avangarda gostuje u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine, Novi Sad, u sklopu projekta Europske prijestolnice kulture, od 19. svibnja do 24. lipnja 2022. godine. Izložba je započela svoje putovanje Europom 2014. godine u Bruxellesu, a nastavila u drugim kulturnim europskim metropolama. Kolekciju je 2004. godine osnovala VERBUND AG, vodeća austrijska elektroprivredna tvrtka koja upravlja najvećim hidroelektranama u Europi.
Skidam kapu ekipi iz Novog sada jer je riječ o nadasve zanimljivoj i emotivno snažnoj izložbi. „Feministička avangarda: Umjetnost 1970-ih“ međunarodna je serija izložbi i
prateća publikacija koju je o feminističkoj umjetnosti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća priredila i uredila austrijska povjesničarka umjetnosti Gabriele Schor, koja je ujedno i skovala izraz “Feministička avangarda”, kako bi naglasila pionirski rad umjetnica 1970-ih. Nije ovdje riječ o ženskoj, već tematskoj izložbi koja okuplja 48 umjetnica rođenih između 1930. i 1958. godine, među kojima je i naša Sanja Iveković, i koje u svojim radovima društvu i svijetu umjetnosti postavljaju radikalno nova pitanja o ulozi žene, emancipirajući se tako iz pasivne uloge muze i modela. Premda se umjetnice većinom nisu međusobno poznavale, njihova su djela srodna jer pokazuju odbacivanje tradicionalnih, normativnih ideja kao opredjeljenje ove generacije. Riječ je o umjetnicama koje se obraćaju vlastitom tijelu, preispituju diktate ljepote i razmišljaju o izgradnji ženskih identiteta.
Kada je 2017.g. bečki MUMOK predstavio oko 300 radova iz kolekcije Sammlung Verbund, nije mi bilo druge nego poći u Beč i upoznati s načinima na koji su umjetnice, prije svega
fotografkinje, 1970-ih kolektivno krenule u redefiniranje vlastite slike žene. S obzirom na to da su na izložbi bila zastupljena i djela Francesce Woodman (Sammlung Verbund ima povelik broj njenih vintage fotografija s tekstovima koje je dopisivala ispod fotografije), a ja naprosto obožavam Francescu, odlazak u Beč je bio neupitan. Upitno je bilo samo to kuda s tolikim emocijama koje izbijaju iz njenih radova. Već sam plakat izložbe dovoljno intrigantan, ogromna slika Alexis Hunter, Approach to Fear Voyeurism iz 1973, za koju se na izložbi ispostavilo da je riječ o ručno koloriranoj crnobijeloj fotografiji, posljednjoj u nizu od 12 sličica manjih od uobičajene razglednice, kakve je u to vrijeme radila Hunter, a koja je za potrebe izložbenog plakata što mami publiku, povećana do razine kulta.
Vlak kasni, koliko?
Kažu da je ta izložba bila svojevrsna potvrda koliko je “feministička avangarda” bila zanemarena kao „pokret“ u povijesti umjetnosti. Ne znam bih li se u potpunosti složio s tom tvrdnjom, jer su dvadeseto stoljeće, ako gledamo iz šireg kuta, još od samog početka, u svijetu umjetnosti pa i onom znanstvenom (sjetimo se Marie Curie), uvelike obilježile upravo žene. Ostavimo li po strani umjetnike, pisce filozofe, možemo generalizirati kako se pretežiti dio muškog roda u proteklom stoljeću zabavljao vođenjem ratova, uspostavljanjem diktatura, nametanjem demokracije, a niti to ne bi mogli raditi kako treba da u pozadini nije bilo žena, koje su radile u bolnicama ili su pak u industriji zamjenjujući muške kolege koji su ratovali.
Sjećam se kako sam u bečkom Mumoku s užitkom upijao snagu koja je naprosto izbijala iz izloženih radova. Misli mi odlete u Novi Sad, pa se zapitam, koliko je naše, odnosno njihovo društvo „spremno“ na toliko avagarde. Što se nas tiče, šteta je što se Rijeka nije upisala na mapu europskih gradova domaćina ove izložbe, jer vjerujem kako bi takva izložba, da je bila postavljena za vrijeme riječke prijestolnice kulture, bila pun pogodak. No to je priča za neki drugi (kon)tekst. Možda za nju nisu znali, možda se nije uklapala u koncept, možda je samo riječ o legendarnoj autističnoj inertnosti određenih riječkih kulturnih institucija i njenih kustosa. Sada više nije niti bitno, ali dodajem optimistično, nikad nije kasno za razmisliti….
Sjećam se kako je u MUMOK-u, u izložbenom prostoru na jednoj od etaža bio zid nježne lila boje s instalacijom Renate Bertlmann, Bilderwandlung oder der pädagogische Eros, iz 1976 g.. Sedam platna na zidu prikazuje crno-bijelu fotografiju relikvije sv. Erektusa, koja polako blijedi prema unutra. Ispod svake slike „gori“ svijeća. Predmet obožavanja je sjajni penis okružen perlama i dragim kamenjem. Molitvenik na klecalu za molitvu, kao u crkvi poziva na pobožno pjevanje molitve Svetom Erektusu, koji bi onima koji mole trebao dati ono što im Crkva uskraćuje: tjelesne užitke i prava žena. Nedostajala je samo časna sestra koja kleči i moli. Ergo, da narod ne bi klečao i molio, pobrinuo se MUMOK pa je uz instalaciju sa strane stajala žena srednjih godina obučena u službenu uniformu čuvarice MUMOK-a, koja je čuvala eksponate.
Moje dvije krasotice, Ivana i Nika oduševljeno su komentirale cijelu izložbu, a posebice tu instalaciju, što me nije čudilo jer smo ih od malih nogu vodili po izložbama u Zagrebu, Beču, Budimpešti, Berlinu, Münchenu, Londonu, Ljubljani, Firenzi, Milanu, Monzi, Vili Manin u Palmanovi, pa su imale priliku nagledati se svakakvih čuda. Objašnjavali smo im stvari koje nisu razumjele i puštali ih da same razotkriju estetiku viđenog. U njih smo, poput nadogradnji softwera, stalno nadopunjavali novije verzije poimanja estetike i razumijevanja umjetnosti, kako bi bile spremne razumjeti ono što im gimnazija i hrvatski školski sustav nisu znali (htjeli, mogli) adekvatno pružiti.
Dok smo razgledavali slike velikog dilda: “San Erectus Prega Per Noi”, “Sv. Erectus moli za nas”, kažu moje cure „Tata ovo je fenomenalno“, a gospođa u uniformi MUMOK-a, razumjevši da smo „iz regije“ kaže nam na čistoj ekavici „Kako vam se ovako nešto može svideti, to je apsolutna sramota, šta se danas radi i prodaje pod umetnost. Ovakve perverzije i gadosti, a vi još i decu vodite da to vide, a i ja to moram ceo dan da to
gledam.“ Gospođo, rekoh, o ukusima ne treba raspravljati, pomalo zbunjen njenim komentarom. Uostalom svatko odgaja djecu na svoj način, a što se tiče toga da vi to morate cijeli dan gledati, za to ste valjda i plaćeni. Htjela je ona nastaviti raspravu o ulozi suvremene umjetnosti u odgoju djece, ali smo se mi okrenuli i pošli dalje, pozdravivši je ljubazno. Ja sam se usput lagano nasmiješio jer mi je na pamet pala slika Porijeklo svijeta Gustave Courbeta iz 1866. godine koja eksplicitno, bez skrivanja i uljepšavanja prikazuje ženske genitalije, a danas se može vidjeti u pariškom Muzej d’Orsay, gdje ima svoju vlastitu sobu. Gustave Courbet bi rekao „Ljepota je poput istine – ovisi o vremenu u kojem čovjek živi i o pojedincu sposobnom razumjeti je“.
Vidim tu ženu kako nakon „naporna“ posla u Mumoku, odlazi kući, kuha ručak, možda pegla, pere, provjerava djeci školske zadaće a potom liježe u postelju uz molitvu satkanu od beskrajnih snova…. Draga Renate Bertlmann, vlak kasni, ne znamo koliko, ali molimo se ustrajno „San Erectus Prega Per Noi”. Svi mi nosimo svoj križ.
Zašto emancipacija baš 1970-ih?
Na tragu pokreta 1968., sedamdesetih godina 20. stoljeća mnoge su se umjetnice emancipirale od uloge muze i modela, radikalno i ironično dovodeći u pitanje „sliku žene“ u svijetu umjetnosti kojim dominiraju muškarci. Emancipirajući od statusa objekta u samoodređene subjekte koji aktivno sudjeluju u društvenim i političkim procesima, svojim radovima dovode u pitanje jednodimenzionalnu raspodjelu uloga majke, domaćice i supruge i stereotipna društvena očekivanja. Stoga izložba Kolekcije Verbund, a to je važno naglasiti, nije ženska, već tematska.
Izložba je podijeljena u četiri područja: svođenje na majku, domaćicu i ženu; maskarada i parodija uloga žene; Ženska seksualnost naspram ostvarenja i diktata ljepote. Umjetnice zastupljene u izložbi razotkrivaju patrijarhalne predodžbe o tome kako žena mora živjeti i kakva joj je društvena ulogu predodređena. Za razliku od slikarstva, u kojem su dominirali muškarci, mnoge su se umjetnice 1970-ih oslanjale na povijesno neopterećene medije poput fotografije, videa i filma prigrlivši performanse i instalacije kao način svojeg umjetničkog izražavanja. Zanimljiva je i činjenica da su mnoge od njih izabrale formalno sličan način obrade teme premda nisu bile upoznate s radovima drugih.
Među autoricama su poznata imena poput Cindy Sherman, Ane Mendieta, Francesce Woodman, Renate Bertlmann, Linde Christanell, VALIE EXPORT, Birgit Jürgenssen, Brigitte Lang, Karin Mack, Friederike Pezold i Margot Pilz i dr.
Učiti iz povijesti ni danas na žalost nije previše popularno i izlazi iz mode. Podsjetimo se da slikaricama stoljećima nije bilo dopušteno studirati anatomiju niti vježbati crtanje nagih modela. Slikari su pak bez ikakvih problema, bilo po narudžbi crkvenih vlasti ili po svom nahođenju, bez problema slikali ženske i muške aktove, na ovaj ili onaj način.
Naprosto je bio užitak gledati kako su umjetnice koristile nove medije za svoje umjetničke eksperimente – performanse, hapeninge, body art, video, instalacije, fotografiju i film, a vlastita tijela pretvorila u medij za projiciranje raznih stereotipa i klišeja. Predanost i odbacivanje tradicionalnih, normativnih ideja, prkosan i nekonvecionalan pristup postali su poveznica između cijele umjetničke generacije. Tako su nastala djela koja i danas provociraju svojom radikalnošću, ali se okreću poeziji, humoru i autoironiji, uz brojne reference i parafraze kanona likovne umjetnosti, koje oblikuju našu percepciju značenja vezanih uz uloge muškarca i žene u društvu.
E, pa Novosađani, čestitam vam na izložbi uz želju da vas i vašu prijestolnicu kulture čuva sv. Erektus….
