Tko će kome ako neće svoj svome, mogao bih započeti priču o ženi koja voli mažinat fotografiju, i neću falit. U svijetu fotografije, kad je riječ o odabiru pristupa temi i subjektu, čitav je niz izvrsnih autorica koje su se nametnule kritici snagom autorstva, svježinom ideja, kreativnim pristupom, ludom hrabrošću. Ima takvih i u nas, ovisno o tome iz kojeg kuta gledate, naravno.
Ne zanima me rasprava o tome postoji li razlika između fotografkinja i fotografa. Uostalom povijest umjetnosti, kao i povijest masovnih medija pokazali su da postoje samo dobre fotografije (i one loše).
Oduvijek sam tvrdio da su žene izvrsni fotografi. Ne govorim ovdje o amaterskoj fotografiji i ženama koje su izašle iz sjene svojih supruga pa sad poput živih ikona hodaju okolo, dok ih pojedini nerealizirani kustosi stavljaju u kutije i ladice pune lovorika zajedno s onima koje su to teškom mukom zaslužile.
Fanita Barčot Nikolac – Broken mirrors
U doba kada sam se počeo aktivnije baviti fotografijom, 1980.-tih, Foto klub Color je imao sjedište u ulici Žrtava fašizma. Pored kluba bio je maleni laboratorij u kojem sam, satima mućkajući kemikalije, razvijajući filmove i izrađujući fotke provodio dane. Mene je fotografija zavela, gotovo podjednakom snagom kojom sam ja tada zaveo perspektivnu studenticu, dalmatinku, koja je kasnije postala moja supatnica na fotografskim putešestvijama. Naš je odnos od početka bio čupav. Ne bih zato sa sigurnošću mogao reći da je ona bila moja muza, ali smo dijelili slične (moje) stavove o svemu. Među ostalim presudnim elementima koji su meni išli u korist (lijep nisam nikad bio), bila je i činjenica do koje je brzo došla, naime da dobro kuham, a ljubav zna se… Možda je to prevagnulo pa me nije otkantala na vrijeme, a možda je mislila da ću se popraviti jednog dana, vrag će ga znati.
U to doba, za oko mi je zapao 800 njemačkih maraka vrijedan i deset godina star Citroen Spaček 2CV, šator na kotačima kojemu se vrata nisu mogla zaključati, krov malkice prokišnjavao, iz rezervoara kapalo gorivo, a ni grijanje nije bilo naj, naj. Kasnije sam skužio da u motoru uopće nije bilo gumene cijevi koja je toplinu motora vodila u unutrašnjost auta. Kupio sam taj autić i odlučio dragu odvesti u Pariz, bila je to druga godina faksa.
Nacrtao sam na stražnjem poklopcu Snoopya i onog njegovog kompanjona Woodstocka koji na štapu nosi smotuljak svojih stvari i krenuo na osamnaestosatni put u grad Svjetla. Kad je riječ o Snoopyu i Woodstocku, njih su dvojica vjerojatno dva najodanija prijatelja u svim stripovima Charlesa M. Schulza – Peanuts. Woodstock je isprva Snoopyju dizao tlak, ali na kraju su razvili vrlo dobro prijateljstvo. Dizanje tlaka i prijateljstvo potrajalo je i nakon Pariza….
Snimao sam tada ulične prizore Pariza, putnike u metrou, klošare na ulicama, arhitekturu La Defanse. Moja draga uvijek, korak uz mene. Ah, kad se sjetim lijepih zajedničkih trenutaka, poput onog kada sam je nosio na leđima s vidikovca Arc de Triomphe na Place Charles de Gaulle, nekada zvanom Place de l’Étoile— trgu na koji se slijevaju pariške avenije. Proljeće u zraku, a mladoj se dami vrtjelo od pogleda na 284 spiralne stepenice kojima se s Trijumfalnih vrata trebala spustiti dolje, pa se uz izgovor „neću ti ja moć to, manta mi se“ , popela na magarca koji ju je spustio dolje. Zanimljivo je da se konstatacija „neću ti ja moć to“ zadržala i ponovila više puta u različitima okolnostima kroz godine, no na sreću ne i prilikom silaska po 1665 stepenica Eiffelovog tornja, pretpostavljam zato jer je i sama zaključila da to magarac ne bi izdržao.
Intanto, ja sam već tada bio „eminentni“ amaterski fotograf, koji je upao u neku nišu u kojoj nije imao veliku konkurenciju, pa sam nekoliko godina zaredom bio najjači izlagač Hrvatskog fotosaveza, pogotovu nakon što su sa scene nestali Anđelo Božac sa svojim Marlerama i Branko Težak sa svojim ruralnim fotkama. Moja naučnica, svojim je dražesnim okicama pratila sve što radim, kupila isti Nikon kojim sam se i ja služio, i eto i nje u fotografiji. Mudra kakva jest, brzo je naučila tajne zanata. Počela je slati fotografije na izložbe, dobivala pohvale i nagrade, ali nije, što je zanimljivo, napravila značajniji iskorak u autorskom pristupu, sve do zadnjih par godina.
U tom savršeno kompliciranom ženskom mozgu, njeni konzervativni blizanci, koji su inače vodili besplodne beskonačne ratove, konačno su se uspjeli dogovoriti oko toga vrijedi li pokušati napraviti promjene u zajedničkom nastupu i pristupu. Tom procesu doprinio sam i ja (loš čovjek koji puno čita i voli putovat, ali ipak dobar fotograf i kuhar), uvlačeći je u moje konceptualne projekte gdje je povremeno služila kao model i kojeg više nije trebalo dugo nagovarati da mojim fotografijama dodaje onu gorčinu crne, koju sam htio postići ili mekoću sna u boji koji još nisam dovršio snivati. Tijekom tog predaha, shvatila je da su se istrošile kočnice koje su je držale podalje od svijeta u koji je htjela uroniti, svidio joj se moj ogoljeni pristup temi i subjektu, što ju je pak dovelo do toga da isklizne s kolosijeka amaterizma i kao poludjela lokomotiva strovali u bezdan, na čijem se dnu zrcalilo ono što autora čini umjetnikom – čista emocija (koju ne vidiš, a znaš da ju možeš izreći).
Kao i Francesci Woodman, čiju smo izložbu zajedno pogledali u Moderna Museet u Malmöu, omiljena su joj tema autoportreti. Svjesna izloženosti i ranjivosti koje karakteriziraju autoportret u kojem tijelo postaje objekt snimke, pa se ne može obraniti od pogleda, koristi se primjerice plošnošću crnila i dugim ekspozicijama pretvarajući tijelo u siluetu, ili pak zrcalima kojima nagost pokriva refleksijama vanjskog svijeta, kako bi autoportrete učinila još nejasnijima i manje dokučivima. Njen subjektivni pristup postaje tako svojevrsna fototerapija pri kojoj koristi proces fotografiranja na način kakav se koristi u terapeutske svrhe. U samom procesu često koristi rekvizite i materijale s ciljem stvaranja određenih scena, za koje smatra da su joj važne, naznačujući promatraču moguću temu razgovora o onome što joj one znače i kako se pri tom osjećala, ako ikada do njega dođe.
Ja sam još 1994.g. postao članom HDLU Rijeka, kasnije HDLU Istre, pa ULUPUH-a, a ona je hrabro poslala svoj portfolio, prvo u HDLU Istre, gdje je postala članicom 2021., pa navalila prijavljivati projekte na tematske izložbe, kao da ih više neće biti, željna da nadoknadi izgubljeno. Nakon toga, prijavila se za članicu HDLU Rijeka, poslala portfolio kojim je uvjerila Umjetnički savjet da je dobra i postala i tamo članicom krajem prošle godine, i eto je sad na prvoj izložbi, onoj novoprimljenih članova HDLU Rijeka, koja upravo traje u Galeriji Klović.
Dakle, sve ovo napisah da bih vas nagovorio da odete do galerije Klović i pogledate njene radove. Uostalom, cijela je izložba jako dobra, isplati se pogledati. Za razliku od uobičajenog fotografskog pristupa, dođem, vidim, fotografiram, malkice obradim u Photoshopu i šaljem na izložbe, Fanita Barčot-Nikolac radi osmišljene projekte za čiju je realizaciju, osim polazne ideje, potrebno predznanje, poznavanje alata za obradu fotografija, emocija i estetika.
Radi ona i lijepe portrete i dobru uličnu fotografiju, nije da ne zna, zna itekako. Ona za sebe kaže: „ Fotografiram od srednjoškolskih dana (s povremenim prekidima) i to je jedna od životnih konstanti. Iako je moj odnos prema fotografiji primarno intiman i vezan za sebe, povremeno sudjelujem na odabranim foto natječajima. Putovanja, posjećivanja izložbi, odlazak u kino i kazalište, čitanje knjiga i fotografiranje pomažu mi da plutam na površini svakodnevnog života, dok plivam kroz svoju osobnu “Knjigu nemira”. Ako se vratimo na Woodstocka, koji je isprva Snoopyju dizao tlak, ali s kojim je na kraju razvio vrlo dobro prijateljstvo, dođemo do zaključka da sam i ja imao nekakvu ulogu u svemu tome, ohrabrujući je i dajući savjete, kad je bila nesigurna u krajnji rezultat. I to je jedna od njenih životnih konstanti.
Fanita Barčot Nikolac – Alienus r
I tako se mi vozimo u Edijevom autu u Split, postaviti izložbu Foto kluba Color, 8. salon crno-bijele fotografije u Galeriji Foto kluba Split, i pričamo o fotografiji. Edi koji je bio dugogodišnji predsjednik, a sad je tajnik Foto kluba Color, govori o tome što njemu znači fotografija i koliko je naučio družeći se sa mnom posljednjih osam ili više godina, a moj Woodstock koji se ubacio u auto kao Treći čovjek, kaže veselo dalmatinski, „Ja vam Edi volim mažinat fotografiju, snimim nešto pa onda to mažinam dok ne napravim ono što sam zamislila. A ovo što idem s vama u Split, to je samo zato da mi guzica vidi puta“.
Meni na pamet padne onaj Stand-up komičar koji je pričao priču o Bosancu koji je odlučio za dvajs-trist eura odletit Ryanairom u London, jebi ga jeftino i svi idu. Pa kad je sletio na Gatwick onaj mu pandur uzima pasoš pa ga pita „Where are you going“, a Bosanac, kaže „London“. Onda pandur opet pita „What is the purpose of your visit to London?“, a Bosanac razmišlja i razmišlja. Kako da mu kažem, šta da mu kažem. Ako kažem da je „Turizam“, đe si vidio Bosanca koji ide u London u ovim vremenima radi turizma, pa još iz Bosne, kad svi idu tražit posao. A onaj pandur opet pita „What is the purpose of your visit to London?“. A Bosanac,muči li se i muči, – kako da mu bolan kažem da sam pošo „da mi guzica vidi puta“, i ako mu to kažem na engleskom „To let my ass see the travel“, još će me i zatvorit.
Stvari je dobro uvijek sagledati iz više kutova, pomislih ja. Kao i u fotografiji.
https://fanitabarcotnikolac.com/
