Naslovna fotografija: Silvija Butković – Đakovo: “Znatiželja”<
Koliko su crno-bijele, crno-bijele fotografije?
Gledajući onako formalistički, očima promatrača iz neke druge sredine, moglo bi se reći da je Rijeka u prosincu prošle godine imala svojevrsni „mjesec fotografije“. Kud god pogledaš izložba fotografija, velikim brojkama, malim slovima stvaraju se urbane legende, piše neka nova riječka fotografska povijest.
U tu se povijest, premda s malim zakašnjenjem upisao i Foto klub Color, priredivši svoj 8. salon crno-bijele fotografije 100+1, na koji se ovaj put prijavio rekordan broj autora iz Hrvatske, Slovenije, Srbije i Crne Gore. Fotografije je odabrao Branislav Brkić, ugledni beogradski fotograf i predsjednik Foto saveza Srbije.
Kao autor tog projekta, od samih početaka Salona smatrao sam kako bi tom izložbom trebalo pokazati u kojem se pravcu razvija crno-bijela fotografija, što se, kako koje godine dakako, pokazalo teškom zadaćom. U katalogu koji je pratio izložbu, napisao sam kako nam se valja još više potruditi kako bismo razumjeli kako crno-bijela fotografija, otežana njezinom ovisnošću o tehnološkim promjenama, djeluje u društvu danas – ideološki, politički, psihološki, estetski. Meni je kao autoru, predavaču i esejisti, u pristiglim fotografijama nedostajala hrabrost preispitivanja zadanih kanona, iskorak u propitivanju mogućeg.
To je možda zato što radije pišem o fotografskoj praksi, a ne o fotografiji kao predmetu, mediju. Baveći se godinama fotografijom na ovaj ili onaj način, kad radim analizu neke izložbe ili autora, pokušavam razumjeti kreativni čin fotografiranja, istražiti proces njegova nastanka, razvijanja i valorizirati njegovu vrijednost.
Fotografska praksa u nas, barem što se natječajnih izložbi tiče, još uvijek ne prepoznaje dovoljno jasno posebno važnu odliku bavljenja tom umjetnošću, a to je nazovimo to „nedovoljna upornost“. Upravo mi je tu konstataciju u „Viber konverzaciju“ ubacio kolega Miroslav Arbutina – Arbe, kad smo se neki dan dopisivali o njegovoj skorašnjoj izložbi u Rijeci i komentirali između ostalog i moguće potencijale pojedinih naših mladih fotografa.
Crno- bijela fotografija s jedne strane je, za one koji ju znaju napraviti kako treba, predivan spoj majstorstva (zanata), tonova, kompozicije, priče, estetike, nostalgije. Zaokružen, oku ugodni sklad, koji se ponajprije osjeti u pejzažima, aktovima, arhitekturi, ali i u dobroj uličnoj fotografiji.
S druge strane, crno-bijela fotografija također je naprosto prirodna podloga za sve vrste eksperimenata, od onih proizašlih iz analognog svijeta, do današnje digitalne kuhinje, kako igrom s osjetljivošću, zrnom, svjetlom, ekspozicijom, tonalitetom, blurom, tako do korištenja svih mogućih preseta, da ne nabrajam sve moguće ostale opcije.
Nije mi namjera docirati niti analizirati svaku pojedinu fotografiju koja je bila izložena u sklopu 8. salona crno-bijele fotografije 100+1. S obzirom na to da je riječ o natječajnoj izložbi koja nije imala zadanu temu, ona je u cjelini bila jako dobra uz šarolik prikaz tema i motiva. Tehnički gledano, usprkos zaista kvalitetnom ispisu fotografija, ne mogu a da ne naglasim nedostatak one „nedovoljne upornosti“ o kojoj je govorio Arbe.
Uz famozni Photoshop, danas postoji mnogo izvrsnih alata za obradu digitalnih zapisa i svi do jednog nude opciju pretvaranja fotografije, iz one u boji u lijepu crno-bijelu. Većina tih alata kreirana je uz pomoć i sugestije fotografa, od kojih su neki stari lisci koji su svojedobno fotografije obrađivali analogno, pa su zato u alate unesene one opcije koje omogućuju obradu fotografije uz kontrolu zrna, ekspozicije, korištenje filtera, izreza, obrade samo određenog područja, nadosvjetljavanja ili zatamnjivanja, igranja s kontrastom, vinjetiranja i čitav niz drugih opcija.
Nedovoljna upornost ovdje se odnosi na nekorištenje mogućnosti koje takvi alati nude kako bi se postigao i prikazao čitav niz tonova, a time i naglasila poruka, odnosno pojačao/potvrdio estetski dojam. Premda je riječ o jednom od elemenata koji čine dobru crno-bijelu fotografiju, u većini fotografija zamjetan je, nazovimo to neprikladnim nazivom „nedostatak bijele“.
Je li to zbog nepoznavanja alata, nepoznavanja tehnike, nedovoljnog iskustva, ili nedostatka „upornosti“, ili je to puki konformizam koji se očituje automatiziranim konvertiranjem bez ikakvog utjecaja autora na proces, pa što izađe, ne znam.
Ponekad naprosto poželim sjesti za računalo, uzeti sve pristigle fotografije i obraditi ih tako da u konačnici izgledaju onako kako bi trebale (mogle) izgledati, ali to naravno nikada ne napravim.
Više je razloga tomu. Prvi je onaj najgluplji; možda je autor stvarno htio da mu fotka tako izgleda. Drugi još gluplji je pitanje, jesam li ja uopće dovoljno stručan da objektivno poput laboranata velikih fotografskih ateljea obradim fotografiju u cjelinu koja zadovoljava sve kriterije?. Uostalom koje kriterije i tko ih je odredio?. Po mom mišljenju, za svaku je uspješnu fotografiju, prije njene obrade potreban razgovor s autorom da bi se dogovorili svi detalji, pa tek onda isprobale opcije, ako autor nije sam prije toga (uspješno) odradio izrez i sve druge elemente slike.
Složio bih se s konstatacijom nedovoljne upornosti, jer u fotografiji jednostavno ne postoje prečaci (shortcuts), kako je svojedobno rekao Edward Weston. Dodao bih i da je jednim dijelom riječ o nedostatku mentorstva koje je kod nas prilično zapostavljeno, odnosno ako ga ima, onda je to dobrim dijelom mentorstvo onih koji su znanje stekli na isti način na koji ga prenose dalje, a to je prečacima.
Kada pomislimo na sve mogućnosti koje nudi digitalna fotografija, od toga da u par minuta možemo snimiti 500 snimaka istog subjekta, odmah vidjeti rezultat i ponoviti snimak, s lakoćom promijeniti osjetljivost, utjecati na ekspoziciju i kompoziciju, a uz to, da nam nije žao što na svojem računalu ili vanjskom disku stvaramo digitalno smetlište, nekako Orwellowski nam zvuči izreka Henri Cartier-Bressona, da su „vaših prvih 10.000 fotografija ujedno i vaše najgore”.
Iz iskustva znam, (događalo se to često i zato odustajem od te prakse, da kada nekom od fotografa, u dobroj namjeri uzmete fotografiju, ukažete na nedostatke i pokažete kako bi mogla izgledati, kada bi se napravila ovako ili onako……….) da današnji fotografi koji jedni drugima na društvenim mrežama lajkaju remek djela, ne vole da im netko tamo negdje kvari umjetnički dojam i zrncima soli kvoca pamet.
I neću više o tome, vjerujem u fotografiju i vjerujem da će sljedeći Salon fotografije biti još bolji i još zanimljiviji. Tome u prilog između ostalog idu radovi Silivije Butković, Miroslava Predojevića, Denis Gržetić i Karmen Orlić, čija je na moju žalost samo jedna fotografija Highlands 3 bila izložena na salonu, koje sam rado, s guštom gledao povećavajući ih na 24-inčnom ekranu do besvijesti, tehnike i oku ugode radi. Ovi mi autori djeluju nekako „dovoljno uporni“ .
