Mirko Bjelan je poseban čovjek. Odlaskom u mirovinu posvetio se planinarenju.

Zašto kažem posvetio? On nije prosječan planinar nego pasionirani zaljubljenik u prirodu. Za svojeg desetogodišnjeg staža u planinama postigao je jako puno i pridonio planinarstvu.

Sigurno se pitate o čemu je riječ. Mirko Bjelan, osim što se u tih deset godina popeo na velik broj vrhova po Hrvatskoj, planinario je i diljem Europe. To nije sve; ovaj naizgled mlad čovjek prava je multimedia u prirodi. On uređuje internetski portal gorja.net na kojem možete naći najiscrpniji vodič kroz planinarske smjerove koje je prošao.

Na vrhu Glossglocknera

Na njegovoj stranici možemo vidjeti da je osvajao vrhove po Hrvatskoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Albaniji, Turskoj pa čak i Rusiji. Uvidom u njegovu Internet stranicu možete se uvjeriti da njegov blog, kako voli reći, nije samo blog nego pravi vodič za planinare i alpiniste, ljubitelje visokog gorja pa i same zaljubljenike u prirodu koji se kreću  po Učki i Ćićariji kako bi kvalitetno ispunili slobodno vrijeme.

Za taj rad je prošle godine dobio i nagradu Hrvatskog planinarskog saveza za najbolju planinarsku web stranicu. Kako  Mirko  živi u Iki, otišli smo u Lovransku Dragu kako bismo napravili video intervju koji vam prenosimo i u pisanom obliku.

Mirko, kako ste se zaljubili u planinarenje?

Mirko Bjelan: Planinariti sam počeo tek odlaskom u mirovinu. Jednom prilikom, na  skijanju na Platku, u neformalnom razgovoru u kafiću moj dragi prijatelj Silvano Zorzenon pozvao me da se priključim Planinarskom društvu Knezgrad iz Lovrana.
Nakon šest mjeseci, s odlaskom u mirovinu to sam i učinio. Počeo sam planinariti sa 64 godine. Ove godine sa 75 godina navršavam deset godina planinarenja u PD Knezgrad Lovran i ova godina je jedna od mojih najuspješnijih godina po pitanju planinarstva.
Dobio sam nagradu i priznanje od Hrvatskog planinarskog saveza za najbolju web stranicu.

U društvu sa Silvanom pri silasku s vrha Jof Fuart

Ovo je ujedno i godina u kojoj sam osvojio mnoge visoke vrhove, a među njima i neke više od 5000 m nadmorske visine. To su Ararat u Turskoj, 5130 m, zatim najviši vrh Europe, Elbrus u Rusiji sa 5642 m i mnoge vrhove u Hrvatskoj i izvan nje. Nakon povratka iz Rusije i dvotjednog odmora popeo sam se na sedamnaest najviših vrhova na Prokletijama, na području Crne Gore, Kosova i Albanije.

Kako se pripremate za te ne baš lagane pothvate?

Mirko Bjelan: Na samom početku mog planinarenja imao sam jednu tešku nesreću. Nakon šest mjeseci bavljenja planinarenjem imao sam prijelom zgloba desne noge u Sloveniji na Špiku. Svi su mislili da je tu moja planinarska karijera gotova.
To je bio jedan razlog koji me potaknuo da počnem pisati blog. Imao sam toliko vremena da nisam znao što s njime. Kad sam napokon krenuo na jedan planinarski izlet ostalo mi je da promatram što ostali planinari rade. Neki su samo udarali žigove, neki su fotografirali a neki su samo uživali u prirodi i naravno u  sjećanjima na svoje planinarske pothvate.

Na vrhu Brithorn

Ja  sam imao potrebu napisati nešto što će mi ostati u trajnom sjećanju jer se s vremenom zaboravi gdje ste bili i kud ste išli. Tako je nastao ovaj blog kojeg sam nazvao Moj planinarski dnevnik i objavljujem ga na stranicama gorja.net, stranici koja služi kao inspiracija kamo otići. Stranica koja ima pregršt informacija o bilo kojoj ruti koju sam prošao bilo u Hrvatskoj ili u inozemstvu.

Planinarite li sam ili u društvu?

Mirko Bjelan: U planine se nikad ne odlazi sam. Na niže vrhove idem u većim skupinama, bilo to s planinarskim društvom ili ekipom koja se skupi, a na visoke vrhove je potrebno ići u manjoj grupi. Sve ove veće vrhove u zadnje tri godine osvojio sam sa svojim prijateljem i planinarskim partnerom Jurom Ćurkovićem.
Da nije bilo njegove organizacije i poticaja ja odlaske na te vrhove vjerovatno ne bi ni ostvario. Jure Ćurković uređuje portal planinarenje.hr. Na portalu je postavio rubriku Blogosfera. U Blogosferi sam objavio stotinjak blogova. Uglavnom sve što smo zajedno planinarili, ali i mimo toga.

Koliko vremena provodite u planinama?

Mirko Bjelan: U planinama provedem oko 60 dana i jednako toliko vremena provedem pišući svoj blog. Jedan dan planinarenja jednako jedan dan pisanja. To bi značilo da je četiri mjeseca godišnje posvećeno planinarenju. Tu ima dosta truda i rada. Oni koji to pišu znaju koliko je tu rada uloženo.

Što sadrži jedan dobar putopis?

Mirko Bjelan: Doći na neki vrh i o njemu ništa ne reći bilo bi neobično koliko i popeti se na njega, zatvoriti oči i ništa ne vidjeti. Zato je na mom blogu prva stvar opis određenog vrha, određenog mjesta ispod kojeg prikažem fotografiju i ispod nje se vidi otkud se taj vrh ili mjesto vide.

Na vrhu Glossglocknera

Sljedeće što je meni jako bitno jest pristup automobilom do polazišta jer kad se planira neki izlet, ako nikada niste bili na tom mjestu, jako je važno kako doći do polazne točke. Kad se dođe do prve markacije puno je lakše.
Nakon toga slijedi izvod iz analize GPS traga. Kako se služim GPS-om tako snimam svaku stazu koju prenosim. Na početku stranice se može slobodno skinuti GPS trag bez ikakvih ograničenja tako da planinari koji se služe GPS uređajem ili pametnim telefonima mogu nesmetano krenuti svim tim rutama koje sam obradio. Na blogu pokažem i putne točke i smjer kretanja uz minimalnu i maksimalnu visinu pa i visinsku razliku pri usponu i pri spustu, visinu odredišta i prosječan nagib.

Slijedi opis puta prikazanog kroz fotografiju. Na kraju bloga stavim prikaz vertikalnog profila staze, GPS trag na topografskoj karti i trodimenzionalni na Google Earth -u. Isto tako 3D prikaz staze. Na kraju je link na album fotografija koje nisu obuhvaćene u tom putopisu.

Koji su Vam najveći izazovi u planinarenju?

Mirko Bjelan: Što je uspon na vrh neke planine teži i zahtjevniji, izazov je veći. Osobno uživam u tom izazovnom penjanju u ozračju planine koja spaja težinu, znoj, koja krije opasnosti, spaja ljepotu divljine koju niti jedna fotografija ne može istinski dočarati niti se to rječima da opisati.
Treba jednostavno proći to i doživjeti. Kad se popnete na jedan takav izazovni vrh u njemu više uživate.

Za izazovne vrhove treba određena priprema. Kako se Vi pripremate za svoje planinarske pothvate?
Vela Draga, Učka

Mirko Bjelan: Volim planinariti na mjestima na kojima još nitko nije bio. Mnogo puta sam došao na takva mjesta koja nisam mogao proći i morao sam se vraćati. Shvatio sam da su mi potrebna dodatna znanja i iskustva pa sam se u 72. godini odlučio upisati alpinistički tečaj na kojem sam stekao određene vještine, znanja i iskustva koja su mi kasnije pomogli u ostvarivanju takvih izazovnih, ruta.

Nakon toga sam krenuo u visoke vrhove Austrije i Italije. Tu je bilo puno hodanja po snijegu na nadmorskim visinama od 3000 do 4500 metara. Ponovo sam došao u situaciju da mi nedostaje znanja i vještine pa sam godinu dana kasnije, u 73. godini, završio visokogorski zimski tečaj koji mi je puno pomogao da se popnem na ove visoke vrhove iznad 5000 metara.

Kažete da Vam je nedostajalo znanja pri penjanju. Što je to značilo u praksi? Jeste li imali nekakvih neprilika?

Mirko Bjelan: Kad sam završio te tečajeve više nije bilo potrebno vraćati se jer sam naučio kako osiguravati sebe i drugoga. Nakon alpinističkog tečaja moj cilj nije bio da se penjem, da se bavim alpinizmom.
Cilj je bio naučiti nešto novo, nekakvo saznanje koje mi može koristiti i koristilo mi je u tim raznim usponima. Ima uvjeta gdje je potrebno osiguravanje na snijegu i ledu, a da nisam završio te tečajeve to ne bih znao. U tim uvjetima bez određenih vještina ne bih mogao osigurati sebe i partnera, a to je neophodno prilikom zahtjevnih uspona.

Uspon na Gran Paradiso sa Fedorom Nalisom

Po završetku tečaja potrebno je nastaviti s penjanjem kako bi mogao usavršiti sve te vještine i znanja. Za to je potrebno imati mentora. Moj mentor je bio Fedor Nalis koji me zapravo i uveo u alpinizam i nastavio se sa mnom penjati. Da nema njega vjerovatno ne bih imao toliko znanja i iskustva. Kad god stignemo odemo na neko penjanje. Doduše, ja volim grebene koji su zahtjevni do nekakve razine na koju se ja mogu popeti. Tamo gdje ne mogu Fedor je uvijek prvi u navezu. Ja, uz njega, kao drugi savladavam neke razine koje kao prvi penjač ne bih mogao savladati.

Puno ste planinarili i po Europi. Koji su Vaši daljnji ciljevi?

Mirko Bjelan: Do sada sam uglavnom planinario unutar Hrvatske, po Italiji, Austriji, Švicarskoj, Bugarskoj, Albaniji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Kosovu… .
S obzirom da sam osvojio i najviši vrh Europe, Elbrus, sebi sam zadao zahtjevan cilj da se popenjem na još nekoliko vrhova na nekoliko različitih kontinenata.

Jedan od tih vrhova je Kilimandžaro u Africi, u Tanzaniji, a drugi je Aconcagua u Argentini. Treći vrh je Kosciuszko u Australiji. Kako su to vrlo skupe ekspedicije bez nekih donacija teško ću ostvariti te ciljeve. Ja sam u godinama gdje mi vrijeme curi. Volim reći da vozim na životnoj rezervi. Ako to ne učinim ove ili sljedeće  godine to za mene više neće biti moguće napraviti.

Želite reći da su problem godine ili kondicija?

Mirko Bjelan: Razlog su  svakako godine jer u 77. ili 78. je teško penjati se na te vrhove. Ne znači da se ne bi moglo ili da neću moći, ali uvijek treba računati na zdravlje i kondiciju koja ide s tom dobi. Kako se sad osjećam to bih bez poteškoća mogao ostvariti.

Rekli ste – Kilimandžaro. Planirate li ekspediciju?

Mirko Bjelan: Da svakako, ide se preko agencije. Na takve ekspedicije se uvijek ide preko agencije. To je ekspedicija koja traje petnaestak dana. Ovisno o vremenu, može biti i kraća i duža. Često se nemoguće popeti zbog loših vremenskih uvjeta i onda je potrebno čekati da se otvori lijepo vrijeme kako bi se moglo penjati. Uvijek je prisutan taj kompromis s vremenskim uvjetima.

Kolika je cijena za takvu ekspediciju, po osobi?

Mirko Bjelan: Cijena ekspedicije na Kilimandžaro je oko 25000 kn a jednako tako i za Aconcagu-u. To je nešto što si trenutno ne mogu priuštiti pa ću pokušati prikupiti donacijama kako bih mogao ostvariti svoje zacrtane ciljeve.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here