Invazivne pridošlice
Biljke se u nova područja šire na najraznolikije prirodne načine – vjetrom, vodom, na nogama, perju, vuni i krznu životinja, ali nerijetko ih slučajno ili namjerno raznosi čovjek. Otkako su se usavršila prijevozna sredstva pojedine se vrste uspješno šire prometalima – mnoge njima bivaju slučajno prenesene, često i na vrlo velike udaljenosti. Ponekad čak s jednog kontinenta na drugi! Čest je slučaj da se takve novopridošle biljke naglo i u velikim količinama prošire novim područjem potiskujući domaći biljni svijet i unoseći velike promjene u sastav biljnih i životinjskih zajednica. Ponekad se pokažu i kao „superkorovi“, neke uzrokuju nezgodne alergije kod ljudi (primjerice ambrozija!), a kao teško iskorjenjive mogu prouzročiti i druge po prirodu i čovjeka neželjene posljedice. Zbog navedenih svojstava i brzog širenja smatramo ih invazivnim vrstama.
Svijećnjački osjak
Tako je u riječku floru ili cvjetanu nedavno dospjela, vjerojatno šireći se plodovima prilijepljenima na gumama vozila, ili sakrivenima u grumenčićima zemlje zaostalim na gusjenicama ili drugim dijelovima građevinskih strojeva, jedna nova, vrlo naočita biljna vrsta – svijećnjački osjak (Cirsium candelabrum Griseb.). Nije doputovala iz osobito velikih udaljenosti kao neke druge vrste jer je prirodno rasprostranjena u pojedinim zemljama Balkanskog poluotoka – u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji, Kosovu, Makedoniji, Grčkoj, Albaniji, Bugarskoj i Rumunjskoj. Balkanski je endem. Nedavno se proširila u Sloveniju (ondje prvi put opažena i zabilježena 2002. godine) te u europske dijelove Turske (prvi put zabilježena 2016. godine). U Hrvatskoj cvjetani nije bila poznata do 2008. godine kada ju je pronašla botaničarka prof. dr. Jasenka Topić u okolici Imotskog kamo je vjerojatno dospjela iz Bosne i Hercegovine.
Širenje iz riječkog zaleđa
U zaleđu Rijeke prvi smo put opazili ovu vrstu, za koju je značajno da posljednjih godina uočljivo širi svoj areal iz prirodnog područja rasprostranjenosti na okolna područja, u predjelu Malog Platka i Lepenica nedaleko Gornjeg Jelenja 2016. godine ( https://ju-priroda.hr/2017/07/nova-alohtona-biljna-vrsta-siri-se-i-rubom-gorskog-kotara/ ). U prvom slučaju razrasla se uz rubove ceste Kamenjak – Platak, gdje joj očito osobito odgovaraju rahla šljunkovita tla morenskog materijala zaostalog iz ledenih doba (glacijalni til), a u drugom na razrovanom karbonatnom tlu u šumi opustošenoj ledolomom.
Veliki potencijal za brzo širenje
Godinu dana kasnije opazili smo eksplozivno širenje svijećnjačkog osjaka na požarištu na padinama brda Jazvina ispod Malog Platka, gdje se razrasla u desecima možda i stotinama primjeraka ( https://ju-priroda.hr/2017/08/osjak-cirsium-cnadelabrum-naglo-se-siri-na-podrucju-platka/ ). Zanimljivo je da su je istarski botaničari (Istarsko botaničko društvo) zabilježili također 2016. godine na Učki, međutim, nije nam nažalost poznato je li novo nalazište na području Istarske ili Primorsko-goranske županije. Vrijedni članovi Istarskog botaničkog društva detaljno su izmjerili nađeni primjerak svijećnjačkog osjaka čija je stabljika bila visine 185 cm i granala se na 31 ogranak te nosila 2283 cvjetne glavice. Dalje su izračunali da jedna glavica može sadržavati od 30 do 50, ponekad i više plodova, što za jednu biljku može iznositi rasijavanjem od 68.490 do 114.150 plodova! Toliki broj dovoljno govori o potencijalu širenja! Treba reći i to da su plodovi opskrbljeni vjenčićem dlačica koje služe, kao i kod maslačka, za lakše raznošenje vjetrom.
Svijećnjački osjak u okolici Rijeke i dalje se širi. Tako smo tijekom 2018. godine opazili bujno razvijene lisne rozete svijećnjačkog osjaka na nasutom kupu kamenja kod vodozaštitnog područja Martinšćice na periferiji grada Rijeke i na kamenitom iskopu kod naselja Vrh Martinšćice na području Kostrene. Primjerak kod Martinšćice 2019. razvio je visoku stabljiku i bogato cvao, ali kad smo nakon cvatnje pregledali suhe glavice cvata u njima su svi plodovi bili šturi, odnosno nerazvijeni. Primjerke na području Vrha Martinšćice nismo bili u mogućnosti provjeriti tijekom 2019. godine pa ne znamo jesu li uopće cvali. Može se pretpostaviti da su ova dva nalazišta blizu mora izvan uobičajenog ekološkog raspona pogodnog za razvitak svijećnjačkog osjaka.
Godine 2019. opažali smo bogato cvatuće i bujne primjerke svijećnjačkog osjaka kod rekreacijskog centra Platak gdje su zauzeli kamenite razrovane površine kod parkirališta i na skijaškoj stazi pri vrhu Radeševa. To je na 1363 metara nadmorske visine dosad najviše nama poznato nalazište svijećnjačkog osjaka na planinama u zaleđu Rijeke. Iz ovog je primjera vidljivo da je vrsta ekološki vrlo prilagodljiva i uspijeva se proširiti od svega nekoliko metara nadmorske visine uz obalu mora pa do vrhova u pretplaninskom pojasu. Na „srednjim“ nadmorskim visinama između ova dva ekstrema nalazili smo 2019. godine bogato cvatuće primjerke također i kod piramide na zavoju Lujzinske ceste (497 m n. v.), ispod Kamenjaka, a to je u pojasu toploljubnih (termofilnih) šumaraka hrasta medunca.
Svijećnjački osjak putuje na građevinskoj mehanizaciji?
Usporedimo li sva do sad poznata nalazišta na širem riječkom području možemo izvući zaključak da se svijećnjački osjak proširio na kamenita, svježe izrovana tla, gdje su se neposredno prije toga odvijali građevinski radovi i iskopi, a najčešće na svježe nasut kameni materijal uglavnom uz prometnice i skijaške staze. Jedino se u dva slučaja radilo o ponešto drugačijem tipu staništa – požarištu (na brdu Jazvina) i bukovoj šumi u kojoj je tlo također izrovano zbog izvlačenja drva na površini ledolomom zahvaćene šume (kod Lepenica). Stoga možemo pretpostaviti da su glavni prijenosnici sjemena, odnosno plodova na duže udaljenosti građevinski strojevi, moguće i terenska vozila, dok se lokalno biljka vjerojatno širi vjetrom. Osim na požarištu Jazvina gdje se vrlo brojno raširila drugdje ne pokazuje izrazitije invazivne značajke širenja.
Kako prepoznati svijećnjački osjak?
I na kraju evo i kratkog opisa novopridošle biljne vrste – svijećnjačkog osjaka, kako bi ga potencijalni pronalazači mogli na terenu lakše prepoznati. Zeljasta je to biljka koja najprije, prve godine na tlu razvije rozetu golih bodljastih svijetlozelenih listova. Druge se godine iz rozete razvije moćna stabljika visoka do dva metra koja se grana u brojne lučno povijene grane sa skupinama glavica cvatova na vrhovima. Skupine cvatova i krajevi ogranaka vise prema tlu. Svi listovi i drugi dijelovi biljke su goli i oboružani snažnim trnovima koji biljku štite od odgrizanja biljojeda. Glavice cvatova dugačke su 1,5–2 cm i u njima su sakupljeni brojni bijelo-žućkasti cvjetovi. Cvate ljeti, nakon čega se razvijaju sitni plodovi – roške (do 5 mm dugi) s vijencem dlačica na vrhu, a raznosi ih vjetar.
Najjednostavnije ovu vrstu možemo prepoznati usporedimo li njezin habitus sa bogato razgranatim svijećnjakom, što nije izraženo ni kod koje druge vrste našeg podneblja. Stoga treba ustvrditi da je njemački botaničar August Heinrich Rudolf Grisebach (1814.-1879.), koji je 1844. godine vrstu kao prvi opisao, izvrsno, u samom nazivu vrste – candelabrum, pogodio i sažeo najmarkantniju značajku biljke.
