Zadnjih mjesec dana radim više od 12 sati dnevno i jedva sam u tom periodu uspjela
ugurati jedno planinarenje, a kamo li na vrijeme organizirati, bilo planinarski bilo turistički,
izlet za produženi vikend. I tako, četvrtak navečer je, a ja kopam po webu, zovem prijatelje
i razmišljam što ću i gdje ću. Za sve „prave” izlete je prekasno, a pola ljudi već od petka
nije u gradu. Kada kažem „prave” moram reći da sam ja više tip za „krv, znoj i suze” izlete
nego za laganu šetnju šumom, ali sada je već „daj što daš” situacija pa izbor pada na
Kamenjakov izlet na Javorovu kosu i Čelimbašu.
Polazak: 7:00 – odlično, ne moram se dizati prerano nakon neprospavanog tjedna, a to
znači i da je odredište blizu Rijeke pa neću niti zaspati za volanom.
Težina: lagana staza – dobro je i to, krepana sam, ali bojim se da ne bude prelagano,
možda se neću uspjeti resetirati.
Trajanje: 4-5 sati hoda – ajde, to je nekih +10 km hoda, valjda neće biti prelagano.
Ideš NA Javorovu kosu, valjda KROZ Javorovu kosu?
Objavljujem ukućanima da me u nedjelju nema jer idem na Javorovu kosu. „Ali Javorova
kosa je tunel!” „Da, ali tuneli se obično probijaju kroz planine.” Kada sam počela planinariti
i meni je bilo malo neobično da se čovjek može popeti i na brdo iznad tunela, a ne samo
autom proći njime. (Tunel Tuhobić je impresivan tunel, ali od pogleda s vrha Tuhobića
ostaje se bez teksta.)
Na Delti se okupio velik broj planinara: muškaraca, žena, djece i jedan maltezer. Raznih su
godina rođenja, ali su svi u najboljim godinama spremni provesti još jedan najbolji vikend u
prirodi. Dijelimo prijevoz, zabavnije je i jeftinije. Nakon obavezne jutarnje kave u Ravnoj
Gori krećemo laganom uzbrdicom po makadamu prema Javorovoj kosi.
Taman kad sam pomislila da smo se dovoljno zagrijali na poluravnom terenu i da je
vrijeme da se počnemo penjati objavljuje se pauza od 15 minuta. Stigli smo pred planinarsku
kuću „Javorova kosa”. Vodič pokazuje i kuću i sklonište, objašnjava razliku između tog
dvoga. (WC i roštilj smo prepoznali i bez objašnjavanja.) Pauza traje predugoza moj ukus,
šećem okolo i promatram ljude. Iskusniji vade gomile planinarskih dnevnika i lupaju
pečate. Nekima je ovo prvi izlet i sa zadovoljstvom su dočekali pauzu. Zapravo, i meni
paše.
Kuća je u prekrasnoj šumi i iako je svega 20 minuta hoda od ceste imaš dojam da si
desecima kilometara daleko od civilizacije, boje su prekrasne, tlo je mekano, gljive na
svakom koraku izviruju iz lišća,… Ovo je dom lisice, vuka, medvjeda, srne, divlje svinje i
ježa iz dječjih priča. I stvarno im je lijepa kuća!
Sljedeća šumska atrakcija je Božji studenac, izvor pitke vode na nekih 900 metara nadmorske visine koji liječi SVE, a napose oči. Pijemo, umivamo se, punimo boce ljekovitom vodom i zbijamo šale na račun ljekovitog izvora. Dok ovo pišem ljekovitost izvora mi je manje smiješna jer je jedan posjet izvoru učinio da zaboravim na radni tjedan iza mene. Ili je to možda zbog šetnje šumom? Ili planinarskih prijatelja? Pogleda s vidikovca? Sendviča, jabuke i čokolade kao „ručka iz ruksaka”? Vjetra u kosi i sunca u očima?
Vjetar i sunce, ali i pogled čekali su nas na vrhu Javorove kose. Zapravo, ne baš na vrhu,
jer je vrh obrastao šumom, već s vidikovca koji je baš za tu namjenu sagrađen. Vidikovac
je više stup dalekovoda visok 13 metara s platformom na vrhu s koje puca pogled na Risnjak, Snježnik, Bjelolasicu i male ljude u podnožju stupa. 🙂 Ravna Gora se ne vidi, ali smo zato prošetali i do mjesta s kojeg je pogled na R. Goru najljepši, a lijepo se vidi i autoput.
Brojke kažu da smo se popeli na Javorovu kosu, jednu od točaka Hrvatske planinarske
obilaznice do visine od 1016 m, prohodali smo 5 km i svladali oko 100 m visinske razlike
za dva sata s pauzama. Ništa za hvaliti se, ali planinarenje i nije hvaljenje već
upoznavanje sebe i prirode oko sebe brzinom koraka.
Sljedeći put: izlet na Čelimbašu
(fotografije: Barbara Smilović)
