Nakon cjelodnevnog lutanja otokom Krkom, nakon nevremena koje nas je zateklo dok smo snimali prilog o Komardi, potopa i gromova koji su uslijedili, sjeo sam s Alanom Žicom u kafić supermarketa u Puntu kako bismo skovali daljnji plan. Stati ili nastaviti? Možda da probamo posjetiti još barem jedno mjesto? Konačna odluka je pala. Računavši na opako nevrijeme koje nije moglo biti jače ali i vrlo kratko, računali smo da više nema  straha od velike kiše. Popili smo svoju kavu i krenuli autom do puntarskog groblja. Tamo smo zatekli gromaču i kut jedne  srušene kamene kuće ispred koje je put i groblje a okružuju je masline. Pruža se i lijep pogled na Punat koji je vrlo blizu.
Kakvu tajnu skriva to kamenje do kojeg smo došli, ispričao nam je Alan.

Knjiga Izumrla naselja i napuštene građevine otoka Krka – Alan Žic – Teklin

Malo izvan Punta, uz puteljak koji ide iza puntarskog groblja Blaževo, stoje lijepo obrađeni kameni blokovi. To su ostatci ostataka kuće suca i plemića  Filipa Brsca (1648. – 1713.), vjerojatno najbogatijeg Puntara svih vremena. Od cijelog njegova imanja ostao je tek taj jedan dio kućnog zida malo veći od metar s metar; još se vide ostatci žbuke među obrađenim kamenjem.

Mjesto je to strašnog zločina koji se generacijama prepričavao u Puntu, i koji je vjerojatno dao početni impuls za „okrupnjavanje“ Punta kao naselja s jezgrom blizu današnje župne crkve. Prije tog događaja Punat se sastojao od više raštrkanih grupica kuća od Kanajta do Kandije. Svi ti zaseoci bili su udaljeni od jedinog „većeg“ centra koji se sastojao od samo četiriju ulica: Stare place, Jagorike, Galije i Kolušina.

Grozota i brutalnost ubojstva u kući na osami potaknula je Puntare da se grupiraju tamo gdje je živjelo više ljudi.

Filipova glagoljicom pisana oporuka, kojom je većinu svojih posjeda ostavio samostanu na Košljunu, počinje 10. studenoga 1708. riječima: “Kada se Bogu svidi da me uzme iz ovoga života u drugi život preporučam svoju dušu božanskom Veličanstvu, Blaženoj Djevici Mariji i svemu nebeskom Dvoru. Tijelo predajem majci zemlji od koje ga primih na početak. Želim da tijelo bude ukopano u crkvi časnih otaca u Košljunu. Nek se obavi sprovod i zadušnice kako dolikuje mome stališu.” (zabilježio Alojzije Ragužin). Prokuratorima je Filip ostavio svakome po jednog ovna, a dobro je prošao i notar, koji je dobio jednog vola.

Kuće se sjeća Ivan Žic-Kancelarić u Krčkom kalendaru 1941.: “Ni Filipove kuće, ozgor  novoga groblja, nema više; a ja ju pamtim čitavu, bez krova. Poznato je da je Filip Brzac napadnut po noći u snu, umoren i okraden od nevjerne služinčadi, u društvu dvaju drugih razbojnika, svi iz Hrv. Primorja. Udova mu se spasila bijegom, nastanila se u Puntu, i na južnom kraju sela dala sagraditi kuću.

U matičnoj knjizi umrlih pronašao sam zapis kojim i svećenik na glagoljici sažima događaje tih dana:»1713. na 10. maja ubiše i  porobiše lupeži u kući Filipa Brsca bogatog človika«..”

Kut kuće i priča je sve što je ostalo od bogate familije

Filipova se kuća i prije tragičnih događaja spominjala u vezi s jednom pljačkom, no riječ je bila o izrežiranoj, lažnoj pljački:

Štimadur i proso

Pravja se, da je Filip Brzac bil jako spametan i pošten čovik, pa su ga judi zibrali za štimadura. Ma njegovoj ženi Mari to ni bilo drago, aš se je bojala, da bi štimajuć mogal i nehoteć pogrišit i tako slabo udelat. Zato ga je počela odgovarat od štimadurije. Ma Filip ju ni habal, leh je daje delal svoj posal i govorel, da on dela po duši, pa se ne boji griha. Na to je žena fermala govorit i počela mislit, kako bi skušala njegovu štimu. I jene nedije poslala ga je samoga na misu va sveti Andrij, aš da jima još posla po kući. Kad poredi, da će prit tiskoma za njin. I on je šal po malo, korak po korak. A od njihove kuće do crikve moralo se je pasat priko celga poja, pa kad je žena videla, da njoj je već muž dobrano odmakal po putu, zela je va krilo zdelu prosa i šla za njin.

Kuda je hodela, tuda je sipala proso, pagrišćicu po pagrišćicu. Blizu crikve strunila je zadnje zrna s krila i šla na misu.

Kad je misa finila, malo su se s prijateli poganali sprid crikve i onda šli napored doma. Gredu oni puten i Filip najedanput averti proso po tlohu. »Oho«, on će »lipo je nikomu proso sipalo«. Gredu daje i proso je vavek sprid njih. »Majko božja«, žena će, kako va skrbi, »ovo proso peja na našu stran. Da nas ni ki pokral, dok smo bili crikvi«. Brže su se maknuli, i kako je Filip videl proso sve do njihove kuće, je rekal na vrateh: »Lupeži su u nas bili«. »Koliko su zeli«? zaskuca žena. »A, čudo, kad njin se je toliko toga prosipalo«, odgovori muž.

»A ča mislite, koliko je toga po putu«, žena će sodo.

»A, koliko? Ja mislin, da je najmanje jena mina prosa prosipana«, odgovorel je Filip kako šegur.

»A, tako! Lipu štimu ste učinel, kad ste od jene zdele prosa udelal celu minu«, Mare će smijuć se i pljesne z rukami.

Filip ju ni šubito razumel, ma kad mu je pravila, ča je udelala, da ga prokuša, videl je, da čovik more falit i nehoteć i pustil je štimaduriju, da ne bi kadi slabo udelal.

A bili su jako bogati i jimeli su junaka Makausa, ki je u njih delal za hranu. On se je pomamil na njihovo dobro i jene noći pripejal lupeži, ki su Filipa na postiji ubili, njegovoj ženi sikli prsti, da zemu prsteni i pokrali sve ča su mogli, pa filali in kaligo. Kuda su bižali, tuda su njin slebrne žlice padale, i po njimi su šli judi za njimi. Junaka Makausa su ćapali Vrbnici. Prepoznali su ga po gospodarevom kabanu, s kin je bil zagrnjen. Žena Filipova se je srićno spasila tako, ča je po kunkurati pala konobu, kad su ju lupeži potezali. Ušla je s kuće bosa va modrni i šla Poduniž pomoć jiskat.

Kašnje je na Punti zagradila kuću zi cekini, ke je jimela zašijene va počvu od modrine. Va njoj je do smrti bila zatvorena, smućena od tuge i nesriće.

Procjenitelj i proso

Govori se da je Filip Brzac bio jako pametan i pošten čovjek, stoga su ga ljudi izabrali za procjenitelja. Ali njegovoj ženi Mari to nije bilo drago jer se je bojala da bi procjenjujući mogao i nehotično pogriješiti i tako nekoga oštetiti. Počela ga je nagovarati da napusti procjeniteljski posao. Ali Filip je nije slušao nego je i dalje radio svoj posao i govorio da on radi po svojoj savjesti i da se ne boji grijeha. Nato je žena prestala pričati o tome i počela je razmišljati kako da iskuša njegovu procjenu. I jedne nedjelje poslala ga je samog na misu u crkvu sv. Andrije jer ima posla po kući. Kad pospremi, doći će odmah za njim. I on je otišao polako, korak po korak. A od njihove kuće do crkve moralo se proći preko cijelog polja, pa kada je žena vidjela da joj je muž već dobrano odmakao po putu, uzela je u krilo zdjelu prosa i krenula za njim.

Kuda je hodala, tamo je sipala proso, pregršt po pregršt. Blizu crkve istresla je zadnja zrna iz krila i otišla na misu.

Kad je misa završila, malo su popričali s prijateljima ispred crkve i onda otišli ravno kući. Idu oni putem i Filip odjednom opazi proso po podu. ‘Oho’, kaže on, ‘lijepo se prosuo nekome proso’. Idu dalje i proso je uvijek ispred njih. ‘Majko božja’, kaže žena, kao zabrinuta, ‘ovaj proso ide na našu stranu. Da nas nije tko pokrao dok smo bili u crkvi?’ Brže su koračali i kako je Filip vidio proso sve do njihove kuće, rekao je na vratima: ‘Lupeži su u nas bili.’ ‘Koliko su uzeli?’, uzdahne žena. ‘Ah, puno, kad im se toliko toga prosulo po podu’, odgovori muž.

‘A što mislite koliko ima toga po putu?’, kaže žena mudro.

‘Ah, koliko? Ja mislim da je najmanje jedna mina prosa prosuta’, odgovorio je Filip kao sigurno.

‘A, tako! Lijepu ste procjenu učinili kad ste od jedne zdjele prosa napravili cijelu minu’, kaže Mare smijući se i pljesne rukama.

Filip je nije odmah razumio, ali kad mu je rekla što je napravila da ga provjeri, vidio je da čovjek može i nehotice pogriješiti i ostavio je procjeniteljski posao da ne napravi gdje štetu.

A bili su jako bogati i imali su slugu Makasa, koji je kod njih radio za hranu. On se je pomamio za njihovo blagostanje i jedne noći doveo je lupeže, koji su Filipa ubili na postelji, a njegovoj ženi odsjekli prste da uzmu prstenje i pokrali sve što su mogli te nestali u nepoznatom pravcu. Kuda su bježali, tuda su im srebrne žlice padale i po njihovu su tragu ljudi išli za njima. Slugu Makausa uhvatiše u Vrbniku. Prepoznali su ga po gospodarovoj kabanici, kojom se je ogrnuo. Žena Filipova sretno se spasila tako da je po kunkurati ( = vratašcima ugrađenim u pod)  pala u konobu kad su je lupeži navlačili. Pobjegla je iz kuće bosa, u suknji od modroga sukna, i otišla u Poduniž tražiti pomoć.

Kasnije je na Puntu sagradila kuću s cekinima koje je imala ušivene u podstavu modre suknje. U njoj je do smrti bila zatvorena, pomućena od tuge i nesreće.

(prema pripovijedanju Frana Bonifačić – Barića zabilježio Nikola Bonifačić-Rožin)

PROČITAJTE PRETHODNU REPORTAŽU: KOMARDA – SKLONIŠTE OD KIŠE I OD POREZA

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here