Aleksandra i Suzi na početku avanture – rt Kamenjak

Via Adriatica Trail je prvi long distance trail u Hrvatskoj. Od Istre do Dubrovnika, ili preciznije – od Kamenjaka do Prevlake Via Adriatica je jedinstveni pješački put koji spaja prirodne i kulturne specifičnosti jadranskog podneblja.
Dvije dame, Vološćanka Aleksandra Agapito i Brsečanka Suzi Peruč propješačile su Via Adriaticu u njenoj punoj dužini od 1100 kilometara. Za naš su portal ispričale što za njih znači ovakav pothvat i što je sve potrebno za avanturu ovog kalibra.

Predstavite se ukratko našim čitateljima.

Aleksandra Agapito: Imam 52 godine, diplomirani sam ekonomist i radim kao komercijalist u jednoj privatnoj tvrtki.
Suzi Peruč: Imam 50 godina i radim u autolimariji Suzi.

Otkud ideja da se od manje zahtjevnog planinarenja upustite u avanturu ovog kalibra?

Na prvoj etapi puta u Raškom polju

Suzi: Krenule smo u vrijeme prvog lockdowna. Kako smo mjesec dana bili potpuno zatvoreni trebalo je uhvatiti daha. Nazvala sam Aleksandru i rekla joj: „Moram malo izaći iz kuće i malo prošetati jer ovako jednostavno više ne mogu. A s njom se može hodati jedino na duge pruge. Kad krenete nema povratka do mrklog mraka. I tako smo krenule hodati, a pomalo su krenula su razmišljanja o hodanju na duže pruge.

Jeste li napravile kakve posebne pripreme?

Aleksandra: Mi smo krenule šetati. Nama je to bio ispušni ventil. Počele smo malo brojati koliko hodamo, dodavale smo kilometre pa su s vremenom te ture došle do dužine od 40 kilometara. Tako smo počele planirati vrijeme nakon lockdowna i godišnji odmor s ruksakom na leđima.

Suzi: Krenuli smo s idejama o nekim stazama u Italiji ( Camino, Cesta tišine – Via Matilda nedaleko Rima u dužini od 285 kilometara), no kako govorimo o periodu epidemije odlučile smo započeti Via Adriaticu. Našu long trail stazu u dužini od 1100km.

Kad ste krenule? Kako se organizirate s obzirom na poslovne i obiteljske obaveze?

Aleksandra – uspon na Učku

Aleksandra: Krenule smo krajem svibnja prošle godine. Prvo smo planirale othodati prvu etapu od rta Kamenjak do Učke, a onda dalje kako budemo mogle. U planiranju te etape bile smo malo nerealne. Pročitale smo da etapa ima 96 kilometara, a kako nas dvije bez problema pređemo preko 40 kilometara u običnoj šetnji mislile smo proći taj put u dva malo žešća dana. Malo sam se informirala pa sam shvatila da nam samo za dionicu Plomin – Učka treba jedan dan, pa smo si uzele još jedan dan. Za prvu noć rezervirale smo smještaj u Barbanu. Od Rta Kamenjak do Barbana dug j put, nabralo se oko 50 kilometara za prvi dan.
Drugi dan smo hodale do termoelektrane Plomin. Kako smo bile premorene zaključile smo da je najbolje da odemo doma naspavati se kako treba i vratiti se u nedjelju ujutro u Plomin pa pravac Učka. N, boljelo me koljeno i nisam se mogla dići iz kreveta – prva su dva dana jednostavno bila previše. Preskočile smo tu nedjelju i vratile se nastaviti tu dionicu drugi vikend.
Kad smo riješile tu prvu etapu odlučile smo iskoristiti svaki slobodan trenutak da hodamo dionice koje su nam blizu kuće, kako smo stizale.

Ovako ste mogle planirati etape koje su vam blizu. Kako ste rješavale udaljenije dijelove puta?

Suzi u “nabavci” borovih iglica

Aleksandra: Uzimale bi vikende koje bi produžile s petkom i ponedjeljkom. Obično četiri ili pet, maksimalno do šest dana u komadu.

Koja vas se dionica najviše dojmila?

Aleksandra: Posebno nas se dojmila dionica od Plomina do Učke, možda zato jer je bila prva na kojoj smo planinarile, kasnije naravno i sve ostale.

Suzi: Jako smo se veselile planinarenju po Velebitu, Premužićevoj stazi. Sve su lijepe, svaka ima svoje čari.


Najteža dionica?

Aleksandra: Možda Južni Velebit, od Baških Oštarija do Zrmanje.

Prirodne ljepote na etapi Plase – Oltari

Suzi:  I Biokovo, tamo nas je pratilo loše vrijeme. Etapa na Južnom Velebitu bila je drugačija od prethodnih; imale smo najviše tereta u ruksacima – hodale smo 6 dana u komadu što je bilo najduže do tada.

Koliko je trajala najduža etapa?

Suzi: Jedanaest dana, to je bila posljednja etapa, ujedno i najduža, nešto više od 300 kilometara.

Često su vam se znali priključiti i drugi planinari?

Aleksandra: Ponekad je netko išao sa nama – prijateljice ili lokalni planinari. Na Velebitu, Dinari i Biokovu priključio nam se Marko, vodič za Velebit i Dinaru. Na Snježnici nam se priključila Jovanka, planinarka iz Dubrovnika.

Na etapi Oltari – Baške Oštarije: priroda u najboljem izdanju

Koliko ljudi se odlučuje na avanturu zvanu „Via Adriatica Trail“?

Suzi: Svakim danom sve više. Neki hodaju samo etape, neki cijelu u komadu. Mnoge od njih smo i upoznale.

Koliko ste ukupno dana provele hodajući tih 1100 kilometara?

Suzi: 41 dan.

Aleksandra: Zapravo, kilometara ima više nego što je navedeno, a u to smo se uvjerile već na prvoj etapi od Kamenjaka do Učke.

Možete li izdvojiti neki poseban trenutak ili doživljaj s puta?

Suzi: Bilo je puno lijepih momenata. Jedan zastrašujući bio je kada nas je na Osojniku iznad Mokošice u šumi ulovila grmljavina i nevrijeme, a obje se bojimo groma.

Na petoj etapi Baške Oštarije – Prezid

Jeste li hodale i noću ili isključivo danju?

Aleksandra: Hodale smo uglavnom danju, ponekad smo negdje stigle u sumrak, ali nismo planirale hodanje noću.
Mi smo hodale malo “damski”.

Što to znači?

Aleksandra: Mi smo si zamislile hodanje Via Adriatice kao odmor od svakodnevice i nastojale smo da nam bude lijepo, a ne da patimo. Naravno, neke su dionice lakše a neke teže same po sebi. Prilično smo brze. Kad bi rano krenule, brzo bi prehodale neku planiranu rutu pa smo imale vremena i za kupanje kad bi bile kraj mora, a i častile bi se na večer ako smo u nekom mjestu gdje postoji restoran. To smo mogle sad na kraju jer dionice prolaze mnoga naseljena mjesta. Na planinskim etapama smo živjele “planinski”, spavale u skloništima i jele što smo imale sa sobom.

Imate li preporuke za ljude koji se odluče na avanrturu zvanu „Via Adriatica“?

Južni Velebit – na Kudinom mostu

Aleksandra: Postoje dvije opcije. Jedni su „through hikeri“, hodaju stazu odjednom, treba im oko dva mjeseca vremena na raspolaganju. Druga su ljudi poput nas koji nemaju toliko vremena u komadu pa hodaju etapno. S jedne strane je ova naša varijanta lakša obzirom da smo u svaku našu etapu kretale fizički odmorne a i birale smo lijepo vrijeme. No ovaj je način organizacijski zahtjevniji, svaki se puta treba dobro isplanirati i početak i kraj etape koju mislimo da možemo stići prehodati u vremenu koje imamo na raspolaganju, te kako ćemo se prebaciti po auto, nekad smo išle i sa dva auta…

Suzi: Za većinu ljudi koji rade hodati 40 dana u komadu je nemoguće. Zaposleni ljudi lakše mogu kombinirati sa produženim vikendima. Kompliciranije je i zahtijeva dobru organizaciju jer si vezan za početnu i završnu točku etape kojom si naumio hodati. Na sreću, ima „trail angela“ koji će nam rado uskočiti u pomoći.

Suzi i Aleksandra u srcu Dinare

Aleksandra: Cijelu „Via Adriatica Trail“ je gotovo nemoguće proći bez pomoći izvana jer nema logistike. Na mnogim etapama nema hrane na putu, često ni vode, nema ljekarne, na velikom broju dionica nema mjesta na kojem se možeš oprati, nema skloništa. Na Velebitu, Dinari i Biokovu ima mnogo skloništa. Druge planine i putevi koji ih spajaju toga jednostavno nemaju.

Bez pomoći ljudi koji na dobrovoljnoj bazi pomažu hodačima to je jednostavno neizvedivo. Na produžene vikende još nekako možeš ponijeti sve sa sobom, ali za duge ture to nije moguće. U tom slučaju oslanjaš se na pomoć „trail angela“ gdje ih ima. I mi smo „trail angeli“ za ovaj naš kraj.

Kako funkcioniraju „trail angeli“?

Aleksandra: Postoje ljudi koji su voljni pomoći hodačima na nekom dijelu staze za sve što zatreba, mi ih nazivamo “trai angeli”. Hodači obično objavljuju bar povremeno gdje se nalaze u facebook grupi Via adriatica hike & bike. Kad vidimo da je netko od hodača blizu ponudimo pomoć, razmjenimo brojeve telefona. Nekad je to samo neka informacija, nekad nabava namirnica, smještaj, tuširanje… pokupimo ih na stazi i vratimo tamo gdje su stali. Tako su drugi i nama pomagali.

Dinara – mali smo pod kapom nebeskom

Kako komunicirate?

Aleksandra: U principu se nađemo na facebooku, a onda komuniciramo svakako. Imamo i jednu viber grupicu angela pa ubacimo hodače koji onda mogu pitati bilo što vezano za dio kroz koji prolaze pa uskače tko je blizu. To je stvarno jedna divna priča iz koje nastaju brojna prijateljstva.

Koliko „trail angela“ ima duž cijele „Via Adriatica Trail“?

Aleksandra: Tridesetak, rekla bih, iako zapravo svatko tko na bilo koji način pomogne nekom hodaču je “trail angel”, tako da ih je stvarno puno.

Planovi za dalje?

Aleksandra na devetoj etapi Malačka-Brela

Aleksandra: Sada smišljamo što bi se još moglo ovako malo po malo i “trail angeli” smo kad zatreba.
Postoje i druge duge staze tu blizu kao  „Via Dinarica“ koja prolazi sve Dinaride , „Alpe Adria“ korz Austriju, Sloveniju i Italiju. A onda ima i „Highlandera“ to su u principu rute od oko stotinjak kilometara koje se prolaze u 5 dana. Poanta je doživljaj života u prirodi, te su rute smještene u nacionalnim parkovima. Kod nas je na Velebitu, a ima i u Sloveniji, Austriji, BiH, Crnoj Gori, Makedoniji… mjesta koja su sve jedno ljepše od drugoga. Nešto od toga će vrlo vjerovatno biti neka slijedeća avantura.

Suzi: Ovim smo stekle planinarsko iskustvo. Puno smo naučile. U početku nam nije bilo lako ni pratiti trag.  Treba reći i da je 20 kilometara hoda po planini nešto sasvim drugo od hoda ravnim putevima. O tome treba voditi računa pri planiranju.

Suzi i Aleksandra na posljednjoj etapi Srđ – Prevlaka

Aleksandra: Izvježbale smo se i u organizacijskom smislu. Izuzetno je važno pročitati tuđa iskustva na pojedinim stazama i dionicama. Puno smo naučile, puno vidjele i puno ljudi upoznale i puno prijatelja stekle.

Moto „Via Adriatica“ je:  jer staze su ljudi. I to je istina.

 

 

1 COMMENT

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here