Vela draga – sakrivena od površnih pogleda

Vozite li se u pravcu Istre, po izlasku iz tunela Učka sigurno ste pogledali na lijevo, ali nakon par sekundi već ste u tunelu Zrinščak II i istog trenutka zaboravljate spektakularnu vizuru koja vam se otvorila. Riječ je o Veloj dragi, atraktivnom dijelu Parka prirode Učka koji se nalazi tako blizu, ali je dobro sakriven od površnih pogleda. Potrebno je prići joj sa druge strane. Odmah po izlasku iz tunela, čim se krene cestom u pravcu Vranje, s lijeve strane nalazi se parkiralište i početak puta prema Veloj dragi.

Vela draga / foto: Igor Vranjić

Na sjeverozapadnom obronku Učke kanjonska udolina prostire se u dužini od 3500 metara. Počinje u blizini ulaza u tunel Učka s istarske strane, na 600 metara nadmorske visine, a završava kod Boljunskog polja na nadmorskoj visini od 153 metra. Gornji dio kanjona širok je 450 metara, dok je na najužem dijelu širine oko 150 metara. Kroz kanjon prolazi željeznička pruga Lupoglav – Štalije koja je zadnjih deset godina zatvorena za promet.

Najviši bezimeni slap u Istri

Nakon jače kiše padaline s obronaka Učke na početku kanjona skupljaju se u bujične potoke od kojih neki završavaju u Veloj dragi na njenom najistočnijem dijelu čiji su rubovi okomito odrezani. Bujična voda pada u provaliju s visine od gotovo 100 metara uz samu cestu odnosno ulaz u tunel te tako nastaje najviši slap u Istri koji nema naziv jer je tek povremena i privremena pojava. Potok koji nastaje u podnožju teče kanjonom prema Boljunskom polju i spaja se s riječicom Boljunčica. U Veloj dragi nalaze se brojne šiljaste stijene i tornjevi visoki od 50 do 100 metara. Pri gradnji tunela Učka nekolicina je uništena.

Tornjevi u Veloj dragi

Pristup do ruba Vele drage je lagan, nekoliko minuta hoda kroz šumarak po laganom terenu, onako turistički, no kretanje po Veloj dragi je nešto sasvim drugačije, ozbiljnije.

Vela draga najbolje je znana među penjačima po brojnim penjačkim smjerovima na njenim liticama i tornjevima. Mnogi su tu učinili svoje prve penjačke korake, a kako obiluje smjerovima različitih stupnjeva težine, atraktivna je i iskusnim osvajačima kamenih strmina i okomica.

Poučna staza „Vela draga”

Jedan od zasigurno najatraktivnijih lokaliteta Parka prirode Učka svakako je kanjon Vele drage. Ovaj prirodni fenomen, kojeg su prirodne sile – potresi, vjetrovi, sunce i voda – započele oblikovati još u doba krede (prije 140 milijuna godina), od 1963. godine zaštićen je kao rezervat prirodnog predjela, a od 1998. kao geomorfološki spomenik prirode.

Poučna staza “Vela draga”

Poučna staza „Vela draga”, otvorena 2004. godine, prolazi rubom dojmljivog istoimenog kanjona i uz pomoć postavljenih interpretacijskih ploča na četiri jezika predstavlja posjetiteljima ovaj spomenik izuzetne geomorfološke vrijednosti. Interpretacijske ploče pisane su jednostavnim popularno–znanstvenim jezikom kojim se objašnjavaju geološki fenomeni postanka masiva Učke i samog kanjona. Iznad kanjona, na uređenom vidikovcu i odmorištu, možete kratko predahnuti, a zadivljujuće vizure vapnenačkih tornjeva zasigurno će vam se duboko urezati u sjećanje i ponovno probuditi divljenje najvećem arhitektu svih vremena – prirodi. Zahtjevniji dio poučne staze nastavlja se od vidikovca sve do podnožja kamenih tornjeva i do samog dna Vele drage.

Devedeset godina penjanja u Veloj dragi

Osim geoloških fenomena, ova staza poučava i o alpinizmu i slobodnom penjanju, sportovima koji su u Veloj dragi prisutni još od davne 1931. godine kada je legendarni alpinist Emilio Comici u Velikom tornju ispenjao prvi alpinistički smjer. Vela draga tako je s vremenom postala poznato penjalište na kojemu su mnogi hrvatski i europski alpinisti i sportski penjači stjecali dragocjeno iskustvo. Vela Draga jedno je od najljepših penjališta u Hrvatskoj s više od 60 uređenih penjačkih smjerova u ambijentu kanjona i vapnenačkih tornjeva.

Nadmorska visina u kanjonu: 300 m (500 m vidikovac)
Duljina staze : 2 km
Vrijeme obilaska : 1:00 – 1:30 h

 

Geomorfološki spomenik prirode

Među vrijednostima nežive prirode Parka posebno mjesto zauzima kanjon Vela draga. Ovaj lokalitet zaštićen je kao geomorfološki spomenik prirode, a odlikuje se slikovitim soliternim vapnenačkim stupovima i stijenama koji predstavljaju izuzetnu geomorfološku i krajobraznu vrijednost. Smatra se da je kanjon nastao taloženjem horizontalnih slojeva paleogenskih vapnenaca, nakon čega je uslijedilo tektonsko izdizanje i raspucavanje, da bi sadašnji izgled Vela draga poprimila postepenom i dugotrajnom erozijom i okršavanjem. U odlomcima stijena na siparu vidljivi su brojni fosilni ostaci različitih foraminifera i školjaka koji svjedoče o bogatoj geološkoj povijesti i paleo-okolišu u kojem su živjeli.

  • Okno i vapnenački stup (u Veloj dragi poznat kao «Svijeća»), u geološkom su vremenu samo trenutak koji predstavlja prijelaz između stijene i njenog potpunog nestanka u
    Vela draga – Svijeća

    procesu okršavanja. Vapnenac se otapanjem snižava prosječno za oko 1 mm na 100 godina.

Vremenom, vertikalna tektonska pukotina duž koje je trošenjem i erozijom stijene nastalo okno, proširiti će se toliko da će se dio stijene odvojiti kao stup. Na sličan način nastao je stup «Svijeća» koji se nalazi iza okna. Tako se u Veloj dragi neprestano stvaraju novi i nestaju stari vapnenački stupovi i okna.

  • Dokazi o ljudskom korištenju Učke i Ćićarije sežu više od 10 000 godina u prošlost, pred sam izmak posljednjeg ledenog doba. Bilo je to doba velikih promjena u okolišu koje su ove planine učinile zanimljivim staništem i lovištem za tadašnje ljudske zajednice.

Na vrhuncu ledenog doba, prije 16 000 godina, velik je dio vode današnjih svjetskih mora bio zarobljen u ledenim kapama koje su prekrivale ogromna prostranstva sjeverne polutke planeta. Razina mora tada je bila niža i do 120 m; Jadran je bio tek zaljev koji je završavao otprilike u razini Zadra, a njegov današnji sjeverni dio bio je prostrana stepa, bogato lovište kojim su trčale mnoge danas izumrle zvijeri poput mamuta, vunastih nosoroga, pragoveda i europskih bizona. Današnje priobalne planine poput Učke tada su bile i više stotina kilometara udaljene od mora, pokrivene gustim šumama sjevernog bora i često pri svojim vrhovima okovane trajnim ledom. Kao takve nisu predstavljale zanimljiva staništa za tadašnje malene ljudske zajednice lovaca – sakupljača.

Prije 13 000 godina, ova se situacija počela ubrzano mijenjati – naglo zatopljenje naznačuje kraj ledenog doba, led polako napušta europski kontinent, a voda ispunjava negdašnje široke stepe. Ova je promjena za tadašnje ljude bila veoma dramatična – crta obale se na Jadranu za života jednog pojedinca mogla pomaknuti i za nekoliko kilometara.

Vela draga – remek djelo prirode / foto: Valter Stojšić

Arheološko nalazište Pupićine i Vele peći

Pogurnute nadolazećom vodom i potpomognute zatopljenjem koje je planine učinilo pristupačnijima, malene skupine ljudi počinju dolaziti na ovo područje i koristiti ga kao sezonsko lovište i dom. Kompleks Pupićine i Vele peći u Veloj dragi jedno je od najznačajnijih hrvatskih arheoloških nalazišta iz ovog razdoblja. Nalazi stari 12 000 godina svjedoče o tadašnjem životu malene ljudske zajednice od nekoliko desetaka pojedinaca koja je u ove špilje uglavnom dolazila u jesen kako bi lovila jelene, divlje veprove i pragoveda.

Stjenovita staništa Vele drage svrstavaju se u najmanje gostoljubiva staništa za obitavanje ptica, prvenstveno zbog siromašne pokrivenosti vegetacijom te nedostatkom životinjskih vrsta za prehranu. Upravo iz tog razloga tek nekoliko vrsta ptica koristi stijene za gniježđenje ili kao isključivo stanište na kojem mogu pronaći dovoljno hrane za opstanak. Tako zajednicu ptica stjenovitih staništa Vele drage čine svega četiri vrste koje su ishranom ili mjestom za gniježđenje neposredno vezane za litice i stijene Vele drage. Vrste koje ovdje gnijezde su vjetruša (Falco tinnunculus), naša najmanja vrsta sokola koja poput helikoptera može lebdjeti na vjetru na istom mjestu, trepereći brzo krilima, divlji golub (Columba livia) predak naših gradskih golubova, ušara (Bubo bubo), najveća europska vrsta sove te modrokos (Monticola solitarius), izuzetno lijepa i zanimljiva vrsta veličine kosa, metalnomodre boje.

Nad Velom dragom može se promatrati i niz drugih vrsta, ali one gnijezde izvan ovog područja te zbog velikih udaljenosti koje dnevno moraju prijeći u potrazi za hranom, mogu se gotovo redovito u preletu promatrati nad Velom dragom kao npr. orao zmijar (Circaetus gallicus), zatim suri orao (Aquila chrysaetos) – veličanstveni simbol planina, sivi sokol (Falco peregrinus) – najbrža ptica na svijetu, koja svoj plijen hvata u zraku obrušavajući se na njega brzinom i preko 350 km na sat te gavran (Corvus corax). Tijekom hladnijih razdoblja godine, sve do ožujka, na stijenama Vele drage može se promatrati vrlo rijetka vrsta, jedna od najatraktivnijih europskih ptica koja je isključivo vezana uz stijene i nikad ne slijeće na grane drveća – kamenjar (Tichdroma muraria).

Izvori fotografija: PP Učka (Igor Vranjić), Photonet (Petar Trinajstić, Valter Stojšić)

 

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here