Bjelolasica zimi – divna i strašna istovremeno

Prognoza za nedjelju je -9 do -13 °C, oblačno, magla, padaline cijeli dan, bura u jačanju. U 5:30 ujutro u Rijeci to znači kiša, ali u Gorskom kotaru je to snijeg, a svi znamo da je baš romantično šetati po snijegu dok jedinstvene pahulje lepršaju na vjetru, da led i snijeg u suradnji sa stablima kreiraju prekrasne skulpture, da zabundani ljudi (bez ikakvih ruksaka) rade anđele u snijegu, a nakon toga u kolibi uz kamin piju kuhano vino i čaj. 🙂 Na filmu, naravno, no ne i na Bjelolasici danas. I tako krenusmo. Nas toliko mnogo da se uopće bojim napisati broj, svi polaznici Kamenjakove planinarske škole i još toliko „običnih” planinara. Nije dobro ići u planinu sam, ali i preveliko društvo je ponekad smetnja. No danas su vremenski uvjeti takvi da ti broj ljudi daje sigurnost. Zimski usponi po nevremenu su divni i strašni istovremeno.

Prvi izazov nama s mora je kako uopće doći autom do Begova Razdolja. Budući da sam jednom pred 10 godina vozila po snijegu u Sloveniji prijavljujem se kao iskusna vozačica, punim auto i krećemo među prvima. Nakon dosta vremena čekanja, parkiranja, oblačenja, presvlačenja, smrzavanja i močenja sakupili su se svi sudionici izleta pa smo krenuli cestom do Vrbovske poljane i još malo dalje pa šumom do Kule, vrha Bjelolasice na 1534 n/m.

Prvo cestom a tek onda šumskim putom

Snijeg pada, i da, mokar je, kao i kiša, vjetar puše na mahove, vidljivost je nikakva, a mi hodamo cestom. Cestom! Vrlo brzo sam se sjetila zašto sam zadnje dvije godine izbjegavala zimski uspon na Bjelolasicu. Dok se ne dođe do šume treba proći 7 km po cesti, a kada se uđe u šumu do vrha ima oko 2 km. Ili, u planinarskim mjernim jedinicama, dva i pol sata po cesti, sat i pol po šumi. Ljeti se do Vrbovske dođe autom, ali zimi je to nemoguće ako nemaš sanjke. Hodati po cesti je dosadno i u polasku, a još gore u povratku, tada cesta izgleda tri puta duljom i dosadnijom.

Tjedan prije napadalo je snijega, u subotu je dan bio sunčan i mnogi planinari i turno skijaši su bili na Bjelolasici i napravili su prtinu tako da uglavnom hodamo po utabanoj stazi, ako netko i hoda po neutabanom snijegu onda je to onih par ljudi na početku kolone. Toliko nas je da za zadnje niti ne ostaje snijega za prćenje.

Cesta duga 7 kilometara

Bjelolasica: zimi bijela i siva – ljeti u pedeset nijansi zelene

Konačno šuma. Početak je blag, ali strmi uspon do skloništa „Jakob Mihelčić” uskoro počinje. Staza je uska i treba biti pažljiv i ljeti. Sada je trag utaban i ako gaziš po njemu uglavnom si na čvrstom i ne propadaš u snijeg niti u škrape pod njim, ali dovoljno je zakoračiti 30 cm van stope prethodnika i u snijegu si, ne do koljena već do pojasa. Svako toliko netko napravi krivi korak, kolona se zaustavlja dok se ovaj ne izvuče iz dubokog snijega, što nije uvijek niti jednostavno niti bezazleno. Više stojim no što hodam, ne sjećam se kada mi je zadnji put bilo hladno na usponu, a sada su mi ruke ledene od ramena do šake. Još malo pa će se i noge početi hladiti. Veselim se skloništu, suho je, jest ću i zagrijati se vrućim čajem. Za prestizanje sporijih nema ovdje mjesta pa sam prisiljena zastati doslovce svaka dva koraka.
Dok stojim imam vremena gledati oko sebe. Pokušavam naći sličnost s Bjelolasicom u proljeće kada se šumom širi miris medvjeđeg luka, hodaš po šumskoj stazi mekanoj kao tepih, gledaš 50 nijansi zelene, trudiš ne ne zgaziti cvijeće koje raste posvuda, slušaš glasanje ptica i veseliš se svakom povjetarcu koji se probije kroz visoka stabla i osvježi te. A sada, sada je sve drugačije. Markacije na stablima koje su inače na preko 1,7 m visine jedva izviruju iz snijega. Preskačem grane koje inače ne bih mogla dohvatiti niti ako stanem na prste. Ako je i bilo tragova života i životinja, stotine planinara ovaj vikend su ih natjerali da se sakriju dublje i maknu od ljudi. Postoje samo dvije boje: bijela i siva. Vjetar ne donosi osvježenje već do kosti probija sve naše hardshell i softshell jakne i kabanice, u lice i oči zabijaju se kristalići snijega i leda, a u šumi čak niti ne puše jako.

Sklonište Jakob Mihelčić

Mećava, zapusi i mala osobna pobjeda

Nakon skoro 4 sata hoda dolazimo do skloništa. Ne znam što sam mislila i kako sam računala, ali u trenutku kada sam ugledala malu kućicu gotovo u cijelosti prekrivenu snijegom stvarnost me opalila po glavi – u sklonište stane 10-12 ljudi, a nas je +70. Pozdravljam se s marendom na toplom i sjedenju na suhom, motam se oko skloništa i čim je vodič dao znak, krećem na vrh. Od skloništa do vrha je parsto metara po grebenu. Na svakom grebenu u svako doba godine puše vjetar, ljeti dobrodošao, ali zimi mnoge tjera i na odustajanje od uspona. Stavljam još jednu fantomku, naočale za mećavu, provjeravam jesam li dobro zakopčana, kako stoje rukavice, ruksak, sve. Na vijavici kakva nas čeka nema mjesta zaustavljanju, popravljanju opreme, oblačenju i odmaranju, naprosto moraš se kretati.

Na izletima na kojima vrijeme nije idealno ponekad imam osjećaj da ona prava, normalna ja, zapravo spava u svom toplom krevetu ili pije prvu jutarnju kavu, a ovu koja hoda po mećavi uopće ne poznajem. A onda izađem na greben, astralna projekcija se vrati u tijelo i znam zašto sam ovdje. 🙂 Cijeli dan mi nedostaje akcije. Nije to epska borba čovjeka s prirodom, ali mala osobna pobjeda jest. Bura je otpuhala sav snijeg sa staze, a zamalo i nas. Vidljivost je nekoliko metara. Kabanice za ruksake nadimlju se pod naletima vjetra. Svakim metrom u kojem mi je sva oprema na mjestu, a dijelovi tijela još uvijek topli, zahvaljujem znanosti i tehnologiji na svemu što imam na sebi.

Negdje na pola puta susrećem djevojku kojoj je ovo jedan od prvih planinarskih izleta, i to kakav. Ne osjeća prste na rukama, umorna je, hladno joj je, bura je ruši, želi odmoriti. Hodamo neko vrijeme polako zajedno, ne dam joj da stane, savjetujem joj kako da zagrije ruke.

Vršni greben Bjelolasice, prema skloništu

Jel’ netko vidi vrh?

I uspješno dolazimo do vrha. Ili ne? Vrh se vidi tek kada nosom udariš u stup koji ga označava. Zaključujem da sam na vrhu jer su planinari ispred mene stali i počeli se vraćati. „Školarci” idu u sklonište na predavanja, a mi „veliki” ćemo direktnim putem do podnožja planine. Hoćemo vraga. Markacije se ne vide, tragova nema. Tražimo put i nas nekoliko (koji znamo gdje je staza pa ćemo je časkom naći) propada u snijeg preko pojasa. Osjećaj čupanja iz dubokog snijega je kao da pokušavaš hodati po vodi. Nakon 15 minuta rovanja po snijegu vodič odlučuje: natrag do skloništa i istim, utabanim putem natrag. Previše nas je da bi riskirali spust po putu koji se ne vidi. Iako, mimoišli smo se s nekoliko GSS-ovaca, nadamo se da su još u blizini. 🙂

U međuvremenu je već prošlo vrijeme za ručak. Iz očitih razloga nisam jela u skloništu, a niti na vrhu i gladna sam. U skloništu su „školarci”, van skloništa je hladno i mokro i dubok je snijeg,… Krećemo odmah dolje i nema mi druge no jesti u hodu. Vučem se na kraju kolone, jedem sendvič i razmišljam kako sam na nogama doslovce cijeli dan. I one kratke pauze koje smo imali nisam sjela jer je mokro i hladno i dubok snijeg. Nisam stigla popiti niti šalicu čaja i ovo mi je prva stvar koju stavljam u usta danas. Zimski izleti nisu naporniji samo zbog snijega već i zbog nedostatka odmora. Naprosto ne možeš stajati više od 10 minuta da se ne počneš hladiti, a kada se zaustaviš rijetko možeš i sjesti jer nemaš gdje. Vrhovi otpadaju kao odmorište jer je na njima najhladnije. Ostaju skloništa koja i nisu baš na svakom koraku.

Zapusi pored skloništa

I tako, jedem, spuštam se po uskoj stazi, nastojim je ne promašiti i propasti, no svejedno svako toliko zaglibim u dubokom snijegu. Kao što je i uspon kroz šumu bio kratak, spust je još kraći i kreće veselje – opet cesta duga 7 km.

Koliko još?

Pred par dana sam dobila krplje koje nosim cijelo vrijeme sa sobom i čekam priliku da ih isprobam, nikada nisam hodala u njima. Trenutni teren ne traži krplje, staza je utabana i ne propada se u dubok snijeg, no nekolicina planinara ih je koristila cijeli izlet. Ja ih stavljam na noge tek sada, da ih isprobam i da mi zaokupe misli dok hodam predugom cestom. Ako su strmi usponi, uske staze i dubok snijeg trening za tijelo, onda je hodanje po cesti definitivno trening za um. Trebaš naći način kako se zabaviti u mislima sam sa sobom i istovremeno tjerati umorne noge da hodaju ritmom koji garantira da ćeš stići kući prije sutra. To mi je uvijek najgori dio planinarenja, ne vidim izazov u hodanju po ravnom. Fokusiram se na krplje, malo po dubokom, malo po utabanom snijegu, malo siječem zavoje i vrijeme i kilometri prolaze polako. Svako toliko sustignem grupicu planinara, svaki pita: „Koliko još?”. Nudim ih bombonima za podizanje raspoloženja i energije, objašnjavam kako ne smiju razmišljati o tome koliko još već samo o sljedećem koraku, neka pjevaju u sebi, ponavljaju gradivo za ispit i pravim se da se i ja ne pitam „Koliko još?” tri puta u minuti. Popričam s njima i jurim dalje. Čim se brže krećeš to ćeš prije stići.

Begovo Razdolje…Tuhobić…doma

I napokon, Begovo Razdolje. Vraćam se u stvarne probleme. Lijeva strana auta je zatrpana, čistim vrata vozača, auto pali od prve, svi plješćemo. Za nagradu svaka od nas dobiva strugalicu, metlu, četku, spužvu i čistimo auto od snijega. Nakon što smo auto očistile izvana sav snijeg smo sa sobom unijele unutra, ali nema veze. Na suhome smo, sjedimo, mekano je, žive smo i zdrave, odradile smo sve što je dan stavio ispred nas, dobro je. Nakon nekog vremena i brisači su se odledili i sada sa stopostotnom sigurnošću vidim da cesta nije očišćena i da ima novih 10 cm snijega na njoj. Ok, mogu ja to, ali ne idem prva ovaj put. Kreće auto za autom i polako po snijegu vozimo do autoputa. Veselim se izlasku iz tunela Tuhobić i kvarnerskoj kiši koja me tamo čeka. Dobar je snijeg, ali za danas ga je bilo dosta. Na izlazu iz tunela šok i nevjerica – snijeg.

Nakon cjelodnevne goranske snježne mećave kod naplatnih kućica konačno kiša, sada smo stvarno doma. 🙂 U autu, na toplom, sve četiri smo zadovoljne današnjim danom u kojem smo prošle još jednu kušnju.

PROČITAJTE JOŠ:
ZIMSKI USPON NA ŠATORINU – NAJVIŠI VRH SREDNJEG VELEBITA
PLANINARSKI IZLET – RISNJAK U MAGLI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here