Učka pod snježnom kapom
U nedjelju je na Učki cijeli dan padao snijeg. Masa ljudi sjatila se na planinu iznad Opatije kako bi uživali u zimskim radostima. Gledajući odozdo, vrh je bio pod kapom a po hladnoći je bilo za slutiti da upravo pada snijeg. Tmuran i siv dan mnogi su kompenzirali zimskim radostima, a kako je Platak zakrcan posjetiteljima, Učka je postala sljedeća meta. Ponedjeljak, je za razliku od nedjelje bio predivan i sunčan dan. Sa svojom kujicom Lorin sjeo sam u auto i krenuo put Učke. Na putu od Veprinca prema Poklonu odlučio sam skrenuti na bijelu cestu za Lanišće ili kako se točno zove – Veprinačku cestu.
Snježni izazov
Osam kilometara bijele ceste koja je bijela i od snijega predstavljalo mi je izazov. Tko zna hoću li sa svojim starim autom ali i pogonom na sva četiri uspjeti prijeći na drugu stranu, Ćićariju. Skrenuo sam a i Lorin je bila sretna jer joj je draža divljina od velike gužve. Krenuli smo polako. Na početku nije bilo snijega ali već kako smo se počeli penjati, bilo ga je sve više. Bilo je i leda, ali se moj dvanaest godina star terenac dobro ponašao. Pravilo je, samo bez naglih pokreta i polako. Vozimo se mi tako suncem okupanom bijelom cestom koja se svjetluca od snijega a oko nas nigdje nikoga. Prošli smo lovačku kućicu “Brdo” opatijskog lovačkog društva gdje su parkirani i bageri od šumarije. Pretpostavljam da je jučer i na ovoj cesti bilo neke akcije, od terenaca ili kamiona, jer je snijeg prilično utaban od vožnje. Ledena je, ali mi idemo. Zimske gume i pogon puta četiri funkcioniraju. Vozimo mi dalje do lokacije Vela Sapca blizu koje se nalazi i Pilarna, svratište koje je Šumarija nedavno uredila.
Mirna dolina – Vela Sapca
Vela Sapca je predivna dolina, a uz cestu je postavljena klupa na kojoj se može uživati u miru i ljepoti koju nam ovaj krajolik pruža. Ovdje vlada potpuna tišina. Kako je termometar na pokazivao -3°C pretpostavlljam da su se i ptice malo pritajile. Kako nije bilo vjetra nije se osjećala hladnoća. Kako smo izašli van, Lorin je trčkarala okolo dok sam snimao, morao sam skinuti jaknu jer mi je bilo toplo.
Nakon pola sata, a bilo je već tri sata popodne, krenuli smo dalje. Snijeg je bio sve dublji. Vozili smo se još koji kilometar, ali na jednoj šumskoj raskrsnici više nije bilo moguće ići dalje. Snijeg je bio viši od donje oplate automobila što je bio znak da se moramo okrenuti. Bilo bi lijepo vidjeti dolinu Dol i pogled na Račju Vas dok se spuštamo cestom u Ćićariju, ali to jednostavno nije bilo moguće. Još jedan poraz za zadani cilj – a možda i pobjeda. Nedostajao je još koji sat do zalaska sunca, a sa zalaskom dolazi i pad temperature. Nema smisla zaglaviti u snijegu na području na kojem nema ni signala te ugrožavati život u vrijeme kada službe imaju i previše posla. Ćićarija će nas čekati i u proljeće. Priroda nas časti svojom ljepotom u svim godišnjim dobima.
