Monika Herceg rođena je 1990. u Sisku. Nagradu Goran za mlade pjesnike za najbolji debitantski neobjavljeni rukopis “Početne koordinate” dobila je 2017. godine. Knjiga je objavljena 2018. godine i nagrađena Kvirinovom nagradom za mlade pjesnike, nagradom Fran Galović za najbolje književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta, nagradom Slavić za najbolji prvijenac izdan 2018.godine i međunarodnom nagradom Mostovi struge. 2018. godine dobila je nagradu Na vrh jezika za najbolji neobjavljeni rukopis, a knjiga naslova “Lovostaj” objavljena je 2019. Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra Bal u Elemiru 2017. te nagradu Lapis Histriae 2019. i prvu nagradu na natječaju Biber 2019. za najbolju priču. 2020. objavljena joj je pjesnička knjiga “Vrijeme prije jezika”.
Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i prevedene na desetak jezika. Izbor pjesama izašao je na francuskom jeziku (Ciel sous tension, L'Ollave, 2019). Početne koordinate prevedene su i objavljene na makedonskom jeziku u sklopu nagrade Mostovi struge. Sudjeluje u europskoj pjesničkoj platformi Versopolis ( www.versopolis.com ), u okviru koje su joj, povodom sudjelovanja na međunarodnim pjesničkim festivalima, objavljene knjige prevedenog izbora iz poezije u Austriji i Litvi.
foto: Tanja Draškić Savić
Pjesnikinja, ljeti
Neizbježnost dana skotrlja se
niz znojna leđa u pjesmu
kao dječja kolica
puna Venerina sumpora i sjete
Možda se nebo otvori jednom
kad nam kihne u večeru
taj pupak predvečerja
pa nahrupe horde vanzemaljaca
koji smrde na pokvarena jaja
I bog,
nečiji vrući rezignirani bog
koji samo zapisuje anegdote
o tome kako krivnju
jer tučemo djecu,
jer tučemo pse,
jer bacamo tek rođene mačiće
guramo na vrh trepavica maskarom
Ugušit ćemo se u otrovnoj staklenci
ako uskoro netko ne smisli kako odrezati dimnjake
Bit će to jednog sparnog ljetnog popodneva
sličnom onom kad sam dobila prve batine
Muhe su jele komade neba glasnije od mlažnjaka
Psi ne, ali djeca sve pamte
Pamte kako gledaš poprijeko,
pamte sve dodirne točke
šibe i tijela
Što dublje,
što dublje
u slojeve odjeće
Ljeti je najteže
jer se nema gdje
osim u golog sebe
Lov
Trebali smo čekati da se u maternici preobrazi
svjetlost u masu, okrutnost u rođenje
nakon kojeg počinje pošumljavanje Bornea
Često uroniš lice u tugujuće panjeve
i znam da me pitaš
ima li zbilja smisla danas
na ovom mjestu
tjerati nekoga da preživi svijet
Majka je rekla
Kada mlijeko bude vrištalo
šuti hrabro kao odsječeno stablo
Rekla je tijelo je porozno
i ne treba mariti kad jednom
uzorak kuhinjskog stolnjaka
prepoznaš kao unutrašnjost srca
Loša majka nosi genetsku modifikaciju brižnosti
Loša majka ponekad rodi dobru majku
Druge žene rekle su
stopala će ti se povećati,
ne od poroda,
nego od riječi
Ispred trbuha proučavaju mi mjere
Kako javno poskakuju peruti,
crnogoricu ponad usana,
kako razrezujem jesen na trećine,
upuhujem čvrsti kostur u trbuh
poput staklara
izrađujući stabilnu armaturu
Gledaju dok milujem stomak
na materinjem jeziku
tepajući bukvi, vuku i koprivi
koji se kriomice
strovaljuju
u jedno biće
Teorem o pticama
Ptice znaju kako smanjiti opseg hladnoće
i što se od njihove čvrstoće očekuje
Vremenu daju prednost nad svim drugim odgovorima
U pticama stanuju najtiši ljudi,
jesen im se taloži u perje
u namjeri da starost omekša
Izvana nas pritišće industrija jezika
koji ne vjeruje u širinu ni razum,
tvrdi jezik udara nas i očekuje
da nećemo uzvratiti kao što ni ptice
nikad ne izgovore utišane svakodnevice
Budiš se iz sebe i tražiš od ljubavi da ne žuri
Ako je korov već do glave, doći će razumniji ratari
Teorem o vremenu
Na početku, ljubav je zažmirila i rekla:
Dug dan leći će na šuplje kosti
i one će cvjetati
Duga noć leći će na mekane zglobove
i oni će čvrsnuti
Mlado vrijeme progovorit će u kralješke:
ja nemam početnu točku, ali cijeli tvoj život
pravit ćemo se da tečem
Godine će otvarati rane
godine će ih zatvarati
Na kraju, ljubav će zažmiriti i reći:
tvoj otac, tvoja majka, tvoj sin, tvoja kćer,
tvoje posuđeno nebo i svi grumeni mraka
nanizani u jednu dugačku kost punu zraka,
tvrdoglave rječite ptice
Prošla su desetljeća i pravili ste se i ti i vrijeme
da netko stoji na mjestu, a netko se pomiče
Umrla je država, dvije, tri, netko je bacio
srce na zastavu i počeo je rat
i godine su tapkale po čelu
dok se misli ne bi rasporile,
godine su šivale razum
dok nije zacijelio
Hipoteze o oblicima pada
Tijelo ostavljam
da sakrijem kako nestajem
kad me napusti odjeća
Očeva ruka poletjela bi kao avion, odvajanje od tla
trajalo je nekoliko sekundi i uvijek mi se povraćalo
kada bih se jednom našla u zraku
U kuferu iznad mog tjemena složen je božji plan,
tako je govorio i otac: držat ću jezik za zubima
dok sam pod njegovim krovom, a sad sam
ptica, ne razabirem ni jednu vrstu oblaka
samo boga koji se kondenzira među njima,
kao direktno odgovornog
za bol u ušima, srce koje se ne može propeti,
za tebe kojeg sam odlaskom razlila,
za sitne šake kojima ne mogu
odvaliti ocu komad neba na glavu
Iskaz o početku jezika
Ako ne mi, netko drugi već će se voljeti kako treba
Jedno drugom strugati s kapaka
sparno gradsko jutro
iz kojeg je nada o morskom isparila
Ako ne mi, netko će već reći naglas:
Volim te kao nepažnju s kojom
se obruše tropske kiše na sluh domorodaca
koji skrivaju izumrlu civilizaciju
ispod jastuka, volim te kao kralješnica koja
nosi djecu godinama, čuvajući blizinom
prvi svemir i svaki otada
I ako ne mi, netko će već priznati:
Najsretnija sam kada razgovaramo
kako sagraditi usred povjerenja rijeke i riba
malu kolibu vremena
pa se predomislimo i samo pustimo da nas
voda razrijedi u veću vodu
Volim tvoje ruke, tvoja leđa i
tvoje velike uši,
način na koji se kosa obrušava
na njih u namjeri skrivanja
i što me podsjećaju na izmišljena stvorenja
koja se uopće ne može voljeti
Ako ne mi, netko će već dati svojoj djeci
prvi paradajz iz vrta i reći da zapamte okus,
da upravo tako ljubav govori
Ako ne mi, netko će već izgovoriti
od ove se ljubavi ne može živjeti
i kako da odjednom ona poplaća
ovo prolijevanje godine
i čime da se iskupi
ta nenamjerna ljubav,
glupava pomalo,
onako kakvi smo bili
i mi na početku,
a ona uvijek i zauvijek
fotografija: Tanja Draškić Savić
PROČITAJTE PRETHODNI POETSKI KUTAK: DORTA JAGIĆ
