Mirsad Dalipi na opatijskom Liburnija Jazz Ex Temporeu

Ovogodišnje izdanje Jazz Ex Temporea koji se već šesnaestu godinu održava u Opatiji u organizaciji Liburnija Jazza bilo je posvećeno inozemnim glazbenicima koji žive i stvaraju u Hrvatskoj. Namjera ovogodišnjeg Ex Temporea bila je, za razliku od prijašnjih gdje su pozivani uglavnom strani glazbenici, da se pokaže kako su se stranci koji već duže vrijeme žive i djeluju u Hrvatskoj, asimilirali, povezali sa glazbenom scenom Hrvatske , kako su svoju kulturu i tradiciju, kroz glazbu odnosno jazz povezali s našom tradicijom.

Tokom boravka u Opatiji glazbenici u sastavu Ricardo Luque, Mirsad Dalipi, Joe Kaplowitz, Damjan Grbac i Elvis Stanić održali su dvije radionice i završni koncert na kojem su pokazali što su tokom par dana boravka u Opatiji uspjeli zajedno napraviti. Na radionici  Mirsada Dalipija publika se mogla upoznati s radom, glazbenim korijenima, svjetonazorima ovog mladog talentiranog glazbenika, Roma sa Kosova kojeg je ljubav dovela u Zagreb. Na radionici je odgovarao na pitanja koja su je postavljali njegov kolega Elvis Stanić i publika. Predstavljamo vam ovog izuzetnog čovjeka i  umjetnika.

Kako, kad i zbog čega ste došli u Hrvatsku? Možete li nam se predstaviti?

Dolazim s Kosova. Grad se zove Ferizaj. Već sam osam godina u Zagrebu. Imam dijete od tri godine. Naravno da sam došao zbog ljubavi kao što je to uobičajeno kod nas glazbenika. Imao sam sreće da su mi hrvatski glazbenici dali priliku da surađujemo pošto dolazim bez diplome ili neke jazz škole. Smatram da glazba može jako promijeniti čovjeka. Glazba mi je dala priliku da se u Zagrebu okružujem s vrlo dragim i susretljivim ljudima koji su me lijepo primili. Došao sam iz vrlo malog grada na Kosovu i to mi puno znači.

Kako ste se počeli baviti glazbom? Postoji li već neka tradicija u obitelji ili ste vi prvi koji je počeo svirati?

Dolazim iz obitelji u kojoj je glazba, kao pozitivna predrasuda prema Romima, nama Aškalijama koji potječemo iz Egipta a nastanjeni smo pretežno na Kosovu, dio naše svakodnevice. S tatine strane su uglavnom klarinetisti, saksofonisti, pjevači, imam i rođaka u Berlinu koji je četrdeset godina svirao bubnjeve. Obitelj s mamine strane bavi se kazalištem, plesom, filmskom produkcijom. Nažalost, nitko od njih ne živi na Kosovu. Svi ti moji rođaci su mi bile nekakve dodatne figure koje su me poticale da se bavim umjetnošću, točnije glazbom. Uvijek sam htio biti nešto drugačiji. Nisam htio da me percipiraju samo kao Roma glazbenika i uvijek sam nastojao dodavati nešto više u svoje stvaralaštvo. Shvatio sam da je to bilo samo nekakvo forsiranje. Na kraju sam odustao od škole jer sam shvatio da se ne uklapam. Bilo je vrlo teško u vrijeme rata. Iako su me  puno podržavali moji prijatelji dole, nije bilo nimalo lako. Najveću podršku su mi pružili muzičari, da  se integriram kroz glazbu. Volim slušati različitu glazbu. U pubertetu sam slušao metal, hard core. Oblačio sam se u crno, trebalo je biti cool jer je tih godina sva moja generacija bila takva. Kasnije sam spoznao da postoji i suptilnija glazba. Sa šesnaest godina  sam počeo ozbiljno gažirati. Iako nisam imao velikog znanja imao sam volju. To su prepoznali ljudi s kojima  sam dugo godina radio. Moram spomenuti Emira Plavu koji me je puno naučio. Moj prijatelj gitarist Sinan mi je govorio: “Ok, ti slušaš rock ali ne, ti trebaš slušati Georga Bensona, Richard-a  Bonu, Scofielda, Weather Report, Milesa Davisa, Charlie-a Parkera…”. To mi je bio prvi input. Čudio sam se. Tko su ovi? Uglavnom, ako postoje  dobri ljudi koji imaju nešto za dati to jako cijenim jer mi je to jako pomoglo da se izgradim u glazbenom smislu a i kao osoba.

Možete li navesti glazbenike s kojima ste surađivali u svojoj karijeri?

U Zagrebu dosta surađujem s glazbenicima kao što su Mario Rašić & Balkan Zoo Ensamble na albumima i live nastupima. Neke od mojih omiljenih suradnji su također svirke s Azil Jazz Quartetom u kojem sviram s Zvonimirom Bajevićem, Andreasom Marinellom i Regisom Kattijem, zatim Valerijom Nikolovskom, Viktorom Lipićem, Matijom Dedićem. Surađujem s pijanistom Robertom Bishom koji trenutno živi u Italiji i violončelistom  Redijem Hasom koji također živi u Italiji. Uvijek mora postojati neka veza koja povezuje slične muzičare jer nitko od nas nije toliko informiran. Mi smo imali tu sreću da nas je upoznao manager Olsi Dervishi u Albaniji. On vodi tu ekipu koja je uključena u razne projekte čijih je aranžmana i glazbe autor već spomenuti pijanist  Robert Bisha.  S njima sam bio na turneji po Francuskoj , Italiji i Albaniji. U Lionu smo nastupili u najstarijem amfiteatru pred 5500 ljudi. Repertoar je kaba, tradicionalna albanska glazba sa puno poliritmike i harmonije. Na nastupima imamo i kontrabasista  Envera Muhamedia koji studira u Istanbulu. Trenutno je tamo najtraženiji kontrabasist. Ne znam je li zbog toga što smo žedni i željni glazbe  ili jednostavno imamo sreće ali vrata nam se vrlo brzo otvaraju. To je nešto na čemu sam bio više angažiran u inozemstvu. Inače imam svoj band “Gipsy Groove”. Snimili smo dva albuma koje smo promovirali turnejom po Italiji, Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Slovačkoj, Hrvatskoj, Srbiji i Turskoj. To je možda i prvi bend s kojim smo na Kosovu pjevali na romskom jeziku iako romski nije moj materinji jezik jer je moja obitelj asimilirana u albansku kulturu. Isto je i pjevačem našeg banda ali smo vidjeli da su naši korijeni u romskoj glazbi. Iako smo mi Aškalije više integrirani – svi mi Romi imamo iste korijene i to je to. To što ne govorim romski jezik ne znači da nisam Rom.

Postoje li razlike u romskom jeziku?

Postoji standard romski, možete naći knjigu i naučiti no s obzirom da su većina deklarirani kao Aškalije i egipćani mali broj je Roma koji žive na Kosovu a većina njih dolazi iz Radžastana,  Indije, pa kroz Iran i Egipat do Istambula, Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Kosova i Albanije; jedan dio njih govori Albanski u koji su ugradili riječi iz romskog jezika. Oni koji žive u Makedoniji imaju više makedonski naglasak dok u Srbiji govore srpski romski i te različitosti su za mene jako lijepa stvar.
Ne želim razgovarati o integraciji Roma. Mi smo integrirani. Na ove teritorije smo došli pred mnogo godina te govorimo romski, engleski, talijanski, hrvatski, i albanski. Pričamo po četiri do pet jezika i stalno se traži od nas da se integriramo. Mislim dajte malo “VI” ostali naučite  generalno – ne pojedinačno pričati više jezika pa će društvo biti bogatije u Hrvatskoj i u cijelom svijetu. A ne  samo gledati Rome kako socijalne slučajeve. Nemojte zaboraviti da je previše nas Roma stradavalo i stradava kao žrtve rasizma. Smatrate nas narodom koji živi na socijalnoj pomoći, ali to nije socijalna pomoć nego nagrada što još postojimo i živimo kao narod. Naravno, socijalne razlike su te koje nas dijele.  Mi  se nismo
sami izolirali nego nas je većina odvojila kako god je tko htio, u geta, ulice i tako nastaje problem. Naravno da je tako kad ta “civilizirana” društva ne znaju kako gledati drugačije – a ne traži li se da bude različitosti? Trebao bi svaki kvart imati dvije do tri obitelji Roma da se malo asimiliraju, naviknu na domicilni stil života kao na Kosovu i svima će biti bolje.

Kakva je etno jazz scena na Kosovu?

Ja mogu govoriti o sceni iz čiji sam ja dio, ta neka kultna scena koja je nakon rata odmah izašla s prepoznatljivom glazbom. Sama jazz scena se više bazira na american jazzu a ne na etno jazzu. Više ne znam što je to etno jer svaki muzičar nastoji utkati svoj stil i daTI nešto svoje u to što svira. Kosovski jazzeri nisu skloni ni njemačkoj školi ni Grazu koji njeguju mnogo egzaktnije tehnike. Naravno, znaju standarde ali sviraju svoje stvari, vrlo srčano još u svoj izričaj ukomponiraju albanske ritmove koji su vrlo šaroliki i bogati. Kombiniraju svo znanje koje imaju od slušanja strane glazbe i svoje. Imali su odličan jazz festival koji se nakon dvanaest godina ugasio. To je bio Priština Jazz Festival, nakon toga je bio Turski jazz festival koji su organizirali Albanci koji su porijeklom iz Turske. Organizatori bi dovodili glazbenike iz Turske i iz cijelog svijeta. Scena je vrlo šarolika. Svira se svaki dan. Dobro, sad stjecajem okolnosti ne, ali dok sam živio dole, imao sam svaki dan svirke s Gipsy Groov, naročito kao cover band  gdje sviraš pop, rock, funk i ostalo. Radi se dosta na isticanju vlastitog glazbenog identiteta. Evo. imati ćete priliku čuti tu jednu albansku staru skladbu koju je radio aranžer Edon Ramadani i Rona Nishliu koji je  2012. osvojio treće mjesto na Eurosongu s pjesmom Suus. Ima stvarno izvanrednih glazbenika kao što su Taulant Mehmeti, Nesim Maxhuni, vrlo motivirajući bubnjar, pa Visar Kuçi, Armend Xhaferi, Ilir Bajri. Ima puno odličnih muzičara bez obzira na to što smo mala zemlja.

Čuli smo da ste i politički aktivini.  Možete nas upoznati s vašim aktivističkim radom?

Pa ne bih rekao da  sam politički aktivist. Više samo aktivist. Volim pridonijeti pozitivnim društvenim promjenama. Mene su poticali moji ujaci koji su bili glazbenici i uzor u društvu. Tako bih i ja želio, ako ništa drugo služiti kao primjer svojim unucima i svojoj kćeri naravno. U radu u nevladinim udrugama dobro sam se snašao. Mogu reći da sam našao sebe. Ljudi s kojima radim su jako otvoreni i tu nastaju i nove ideje. Radio sam u organizaciji “Status M” u Zagrebu gdje smo radili na prevenciji nasilja, radionice u kaznionicama, u Odgojnom zavodu Turopolje, Remetincu i Glini, po učeničkim domovima, na Filozofskom fakultetu. Na tom polju ima dosta stvari kojima bih volio pridonijeti ma koliko to bilo malo, ali ako ništa drugo da budem dobar primjer. Radim to i radi sebe, kako bih upoznao ljude i njihove probleme a i da oni mene upoznaju.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here