Moglo bi se reći da je Dorta Jagić apstraktni umjetnik u svijetu poezije. Ona kreće od osobnih životnih opažanja i dojmova i pretače ih u široki spektar boja i zvukova. Njene se pjesme ne čitaju samo jednom. Bogatstvo jezika i bogatstvo pjesničkih slika ponovo vas zovu na čitanje. Njene pjesme su složene, slojevite, duboke i traju. Otkrivaju se polako. Iako apstraktne, i ne za svačije uho, uživamo dok ih ponovno otkrivamo. Kad im se ponovo vratimo one više nisu iste. Predstavljamo vam poeziju Dorte Jagić iz ciklusa “Vrt u Veneciji”.
Dorta Jagić (1974), piše poeziju, kratke priče, putopise i eseje. Dosad je objavila pjesničke knjige Plahta preko glave, 1999., Tamagochi mi je umro na rukama, 2001., Đavo i usidjelica, 2003., Kvadratura duge, 2007., Kauč na trgu, 2011., Kafkin nož, te knjige kratkih priča Kičma, 2009.; S tetovažom nisi sam, 2011. , leksikon Mali rječnik biblijskih žena, 2013., putopise Prolazi i pukotine, 2015., knjigu eseja Veće od kuće, 2018. , slikovnice Inženjer leta na kraju svijeta i Tri putnika u zemlju Nut, 2020.
Njezine pjesničke knjige te pojedini ciklusi prevođeni su na brojne jezike, i uvrštena je u domaće i strane antologije pjesništva.
Osim pjesničke nagrade „Goranovo proljeće” za debitante, 1999., dobitnica je međunarodne nagrade “Balkan Grand Prize for Poetry”, 2007. u Rumunjskoj, te “The European Poet of Freedom Award” u Poljskoj, 2014., za zbirku Kauč na trgu. Dobitnica je i „Goranovog vijenca“ 2017. za ukupan doprinos hrvatskoj poeziji, te nagrade hrvatskoga PEN-a Višnja Machiedo za knjigu eseja Veće od kuće, 2019.
Dugi niz godina vodi radionice pisanja poezije, te prevodi poeziju i prozu s njemačkog i engleskoga jezika. Živi kao slobodna umjetnica u Zagrebu.
JEZIK RANE
plaža je prazna kao čađavi trag posljednje lanjske ribe
i kao što su sad bez sjaja tri zenita jučer
tri prazna vrhunaca bez tvoga tijela na klupi
u plićaku nikoga nema da vidi kako tvoja ruka
zadiže košulju i pokazuje mi kao nedonošče
stidljivo okrugle rane na boku koje me mole da
iza zavjese čela gledam i šutim.
ja ih odozdo čitam kao Stonehenge. tko zna iz kojeg
zakrvavljenja kamena tvoga djetinjstva poslane,
rane su se složile u ritmičan
i tajan lingvistički sustav,
u ratnički poklič za daleko zviježđe Južnog križa,
molbu koja ti je djetinje noći izbila na boku
kao nježan nasad slabosti, potresan
kao svaka smrtnička izloženost,
svaka naprasno prekinuta želja
za vječnom igrom pulsiranja organa,
neraspadljivošću tijela, tebe na klupi,
mladunčeta svetoga Sebastijana.
ako…, ostavite mi balkon otvoren
jučer je terasa kafića ispod moga balkona bila puna.
neki su ljudi pijuckali sve pijuckavo i jedni od drugih otimali zrnje vijesti.
kljucali su pobacane riječi, koronizirali do besvijesti.
danas je terasa kafića ispod moga balkona prazna.
neki ljudi sad doma pijuckaju što je pijuckavo i kljucaju s poda ekrana,
koroniziraju do besvijesti.
posvuda su balkoni otvoreni kao usta, sjede kafići na balkonima.
kljucaju nebo, kao golubovi.
SUNCE ŠUTI
na balkonu sam podigla opservatorij
gledam u sunce, ono nema masku
sunce ne diše na pluća
ali diše, diše na sve nas koji
mi smo mu zrcalo od kože
koje crno zapari svojim žutim dahom
mi cikćemo i potamnimo a ono ostaje djevica
stara netaknuta djevica bez obaveza
kao kraljica Elizabeta I
koja se smijala žućkastim zubima
svemu i ničemu, govorila je kao i sunce
“video et taceo”
vidim i šutim
VRT U VENECIJI
U okeru tvojih đonova punih drevnih trgova
I bez ijednog neporoznog zida
Blješte u neonskoj rasvjeti zubi tisuća rimskih robova
Pozlaćeni sjekutići obalnih ljubavi svih
Onih prije nas, što su putovali
Ravno u sniježno grlo sunčeve baklje
I umirili pregrijano tkivo.
Dok se s još neistraženim kostima deva u tijeluPenjemo po dini noćnoga trga, sve smo što pleše
Sve što se omata oko kičme kao vuna
I mi plešemo tako da se sve
Što je tvrdo rastoči i zanjiše kao spojene stabljike nokta
Parmenida i zadnjeg djeteta svijeta.
Zagrlimo se kao stabla, i za robove se zatvori i zadnja
Okrutna, u gležanj neba upiruća piramida.
Mjesec pukne i mi zastanemo, gledamo u iznenadni vrt,
Mi mlada ponoćna kiša što lije s mjeseca
Ravno u grla muzikalnog bilja.
Kasnije gledamo s krovova i zvonika
Kako se u ormarima grada sva kužna raskoš prazni
sama od sebe i kako se
bučno para ispeglano nedjeljno ruho
prvorazrednih gradskih vampira.
DVA UPALJAČA NA STOLU
sreli smo se na oči nesvjestice zimskog mora
mali i zakovani svatko za svoju slobodu
lebdjeli nad prazno plavim stolicama
storuki i bijeli kao kosti zvukova iz tvoje frule
oči strijele usmjerene na sablje pozlaćena kljuna
galeba koji šetačima donosi trunje
ratnih priča i izgubljene mobitele
sutradan smo prošli kroz tvoj fraktakni džemper
zabili se u lisnate škare bablje mudre palme na rivi
u čijem ću oštrom skloništu živjeti kao nasukani brod,
rađati meke i široke dane visoko nad betonskim kubusima
i gradskim Piraneseovim „Imaginarnim zatvorima“
što vrebaju na sve trošno drveno i plavo-narančasto.
sretali smo se pod palmom od postanka do zalaska sunca
u obliku sidra u dno zarilo se sedam proročkih djevojaka
u obliku trajekta isplovilo je pet proročkih snova
u obliku deset lastavica, što lete nad stolom s dva upaljača,
u sumrak progovorili smo u vatrenim jezicima.
PROČITAJTE PRETHODNI POETSKI KUTAK: MARKO TOMAŠ
