Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine, a odrasla je u Bolu na Braču. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je novinarka. Završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, studira na doktorskom studiju Etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila je zbirku poezije “Plovna mjesta” u izdanju zagrebačkog Centra za kreativno pisanje 2016. godine, te knjigu poezije “Autobus za Trnavu” (MeandarMedia, 2020.). Poeziju je objavljivala u književnim časopisima i čitala na javnim nastupima na Kvirinovim susretima, festivalima Vrisak i Kalibar, na Jutru poezije, na Stihovnici u Sisku, s grupom Poezija otpora, na festivalu Croatia Rediviva na otoku Braču, na tribinama Poezija u Dvorištu i Poezija na živo u Booksi.

2015. godine pokrenula je projekt “Odvalimo se poezijom” s ciljem povećanja čitanosti i povećanja vidljivosti poezije u javnom prostoru, koji djeluje na tri razine: virtualnoj (stranica na društvenoj mreži Facebook), u obliku održavanja tribina (klub Pločnik 2018. godine, klub Booksa 2019. i 2020. godine) te je u Bolu na Braču pokrenula pjesnički festival Odvalimo se poezijom koji je dosad održan tri puta. Članica je grupe pjesnikinja koje djeluju pod neformalnim imenom G—rupa. Članica je redakcije časopisa za knjigu „Tema“.

U 2019. godini preuzela je vođenje pjesničke tribine „Poezija u dvorištu“ u organizaciji Centra za knjigu, te je u 2020. godini postala članica tima urednika i voditelja Književnog petka u Gradskoj knjižnici u Zagrebu.

KNJIGE POEZIJE:
Baković, S., Plovna mjesta, Centar za kreativno pisanje, Zagreb, 2016.
Baković, S., Autobus za Trnavu, MeandarMedia, Zagreb, 2020.

OBJAVA POEZIJE U ČASOPISIMA:
„Fantom slobode“, 3/2017, Durieux, Zagreb, 2017.
„Riječi“, 3-4/2017, Matica hrvatska Sisak, 2017.
„Quorum: časopis za književnost“, 1-2-3/2015, Centar za knjigu, Zagreb, 2015.
„Tema: časopis za knjigu“, 4-6/2016, Centar za knjigu, Zagreb, 2016.
„Tema: časopis za knjigu“, 5-6/2012, Centar za knjigu, Zagreb, 2012.
ON-LINE OBJAVE POEZIJE:
http://www.metafora.hr/poradanje/
https://lupiga.com/vijesti/autorice-u-gostima-ponedjeljkom-pet-pjesama-sanje-bakovic

 

IZ KNJIGE “PLOVNA MJESTA”

 

BOJE

cijelo popodne izmjenjivali su se oblaci, sunce i kiša.

zagledana u tu nestalnost, zarila sam nokat u obraz.

krv se iz lica već ranije povukla kao oseka.

pod noktom je izlazio samo miris plijesni u vlažnome danu.

kofer je nekoliko dana stajao u izolaciji,

njegovo otvaranje značilo bi odluku o ostanku ili odlasku.

kada sam ga otvorila, dan je poprimio miris opranog rublja,

u prostor su zračile pare kemikalija violet&pink.

majka je nasmiješena ušla i pričala o prošlosti. smijehom je

rastjerivala zabrinutost zbog situacije oko kofera.

rekla je da je baka kuhala jasenovu koru

i vodom vunu seljanki bojala u crno

 

SPAJANJE SVJETOVA I OSTALE NEMOGUĆE STVARI

 

svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan

još uvijek ostaju svaki u svojoj opni.

kada ti kažem pokušaj i kad pokušaš svim silama,

kada se upneš, kada se upnem, iz noktiju, iz jagodica,

do zadnje točke u zvjezdanom prostoru,

do zadnjeg obrisa do kojeg dopire svjetlo,

to i dalje ne znači ništa.

svjetovi koje pokušavamo spojiti u jedan

još uvijek ostaju svaki u svojoj opni,

a samo ponekad, za vrijeme pomrčine,

kada ugledamo sjajni prsten,

dogodi se ono što smo mislili da treba,

mali grumen svjetlosti koji silom želimo

rasprostrijeti kroz tijela,

kroz prostor, prema unutra, u sve smjerove,

ugraditi u atome svih pojava, u svaku riječ

koju ćemo izgovoriti i koju smo već rekli.

ako misliš da bismo mogli osedlati ovoga zmaja

što sam ga donijela na plećima,

u običnom bijelom papiru,

svezanog za gležnjeve i zapešća,

zmaja kojeg neprestano vucaram za sobom,

u nadi da će ga netko za nas raspakirati

i napojiti zlatnom vodom,

pomaknimo se onda zaboga iz ove staklenke

u kojoj su naša srca već dugo pohranjena u formalinu,

pod nepomičnom glazurom, zaštićena i tvrda.

ta bi staklenka od glečerskoga leda jednog jutra

iznenada mogla eksplodirati od plača,

kao senzibilna dama pred jutro,

kad joj s obraza šibaju kristalne suze,

i sve ostale nemoguće stvari.

što možeš reći o meni, a ja o tebi,

osim da smo stvoreni svatko u svojoj mjeri stvari,

bez zajedničke mjere

koja bi nam izmjerila kodove gibanja.

one stvari koje su u nama iste zapisujem u notes,

na prhkim rižinim listovima,

zapisujem potajice na kožu u pregibu ruku,

urlam ih kroz megafon dok hodam ulicama,

izvikujem gestama usana:

ja sam tvoja, samo da znaš,

blizanka iz drugoga jajeta,

i samo sam danas bezglasna i nijema,

ako me ne čuješ, to nije ništa strašno,

to sam još uvijek ja,

ostajem preko puta, u uterusu, u svojoj posteljici,

dok se vani tresu svjetovi

koje pokušavamo spojiti u jedan.

 

SLIKA

odlučila sam, kupit ću na Hreliću nečiju staru sliku djevice Marije, u baby blue ogrtaču.

spremna sam dati između 50 i 100 kuna za sliku, s okvirom boje bakra i mutnim staklom,

iznutra požutjelu i tužnu, za djevicu kojoj glava naherena visi prema desnom ramenu, a

zelenkasta svjetlost joj se širi oko lica koje će zauvijek imati trideset.

želim da me djevica gleda dok spavam i upadam u rupu između dva madraca velikog duplog

nebračnog kreveta, da beživotne ruke izvuče iz slike i pomiluje me dok se trzam u snu. na

zid ću sliku zakucati brokvom, da mi djevica čita misli, da bude ista kao ona blaga i mirna iz

noninog tinela. ali da jednom, barem jednom, ta gospa progovori i kaže: mala, na tvojoj sam

strani, i da to kad progovori ne zovemo čudom

 

IZ KNJIGE „AUTOBUS ZA TRNAVU“

 

IMA DANA

 

ima dana u kojima nitko ne nazove.

ti zaboraviš, bog zaboravi.

vibrafon se pali,

vjetar svira palicama,

srce mijenja frekvenciju.

nitko to ne smije gledati.

ima dana. na pidžamu jaknu,

trk po mlijeko, četvrt kruha.

ima dana. ne promijenim gaćice.

cijeli dan jedna pjesma,

razmještanje interpunkcija.

tijelo se zatvara,

pore dišu mekim potezima.

ima dana. svečani ručak fini mini.

limun na izmaku, med u kristalu.

ima dana, plime svijeta navaljuju,

teško ih je izdržati.

ima dana, prikazuješ se

kao mogućnost ljubavi,

teško ti je odoljeti.

 

NA TELEVIZORU JE OGRLICA OD OGRCA

dvije godine ne slušam vijesti.

televizor sam prekrila

srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca.

na stoliću narančasta keramička vaza,

u njoj smilje s Krka.

ne silazim često na zemlju.

naporno brate,

mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju,

očevi iz ljubavi mlate kćeri

dok im dušu ne ubiju

i tijelo pripreme za hitnu pomoć.

gdje god takneš, šuga&mrakača.

znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo.

ti se molim te zaustavi!

ne pričaj mi o kraju svijeta,

kraj je već počeo,

prehodali smo ga kao gripu.

sad smo slabi na nogama,

srce jedva kuca,

u tkivima pulsira psihosomatski premor.

dvije godine ne slušam vijesti,

okrećem se mitovima,

nesvjesnom, snovima.

pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem:

noćas je mjesec osvajao svjetlom,

sve je bilo voda,

s klaunom sam plesala po stropu,

u haljini s perima paunova,

olujni oblaci rasli mi među nogama.

ne palim televizor,

ostajem u tišini,

okrećem se bapskim vjerovanjima:

prve se procvale ljubice za sreću

jedu na tašte!

 

šesta je nedjelja kroz godinu,

na televizoru je ogrlica od ogrca.

karnevali pijani počinju,

radujem se, ne zbog vina,

(mutni su dani arhivirani),

zbog maskiranih:

kad stave maske

svi se vidno proljepšaju.

na televizoru je ogrlice od ogrca.

iz tepiha noću

cvijeće raste ubrzano.

ova mi se zima zgadila,

preživjela sam trpajući u sebe

svjetlost naranči,

ponekad limun, kumkvat, grejp.

stiže još jedna nedjelja kroz godinu.

ručat ćemo Mihalićeve pjesme

i ljubice na salatu.

nikad se nisam oslobodila čežnje

da u svemu uspostavim bezvremeno.

dobro je, ako me pitaš,

najgore je prošlo,

na meniju su ljubice za sve obroke,

zar si išta manje očekivao od mene?

 

O LJUBAVI KAO ODSUTNOSTI

 

već je i bogu i vragu dosadila teza o ljubavi kao odsutnosti.

istina je, određene nutrine ovisne su o ranjavanju,

valjalo bi se time pozabaviti, ali ne sad!

slušaj, dabogda u šest ujutro otkrio da u kući nemaš kave,

dabogda te najvažniji informatori zablokirali na fejsu

i da navečer iz mašine zaboraviš izvaditi mokri veš!

istina je, najviše se ljepote na obali prikazuje nakon oseke,

kada se mora povuku na mjesečeve odmore

i plaže ostanu gole i nijeme, a sedefaste školjke ludo zasjaje,

ne mareći tko ih gleda, tko im piše pjesme.

ali tko će dočekati!

već je bogu i vragu dosadila dvojba o korovu koji je mogao

izrasti u trave za liječenje, u kadulju, vrisak i smilje.

ponekad novorođenče umjesto prvog daha lice okrene zemlji.

tu se ne može ništa.

slušaj, ovo što se sada desilo piše ti se u lošu karmu!

iako odluka o početku i završetku spada u ljudska prava

i sve ima svoju kauzalnost – kolo sreće se okreće!

ti si brod koji je jutros zbog vjetra na otoku zaobišao luku.

prokleto je otočko jutro u kojem ne pristane brod

i putnicima otme radost odlaska, radost djelovanja i

radost povratka s kopna kroz spokojnu plovidbu kući.

već je i bogu i vragu dosadila rasprava o boli isključenosti.

slušaj, jel ti to tavoriš iza ekrana ne pokazujući tijelo,

a mene napušta sigurnost da uopće postojiš i da ti je

duša smještena u opipljivo? nema ti goreg od izolacije.

ona je požar koji hara i na davno spaljenom tlu.

valjalo bi se dublje svime pozabaviti, ali ne sad!

plovidbe jutros nije bilo zbog bure, nema smisla čekati

na toj vjetrušini. što je propušteno, propušteno je,

sabiremo se i krećemo kući, iz vidokruga nestao je brod.

 

PROČITAJTE JOŠ: POETSKI KUTAK STAŠA ARAS

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here