Staša Aras rođena je u Trogiru 1972. Objavila: Takve se stvari događaju ljudima, pjesme, Nedolično i vrijedno spomena, pjesme, Meke granice, kratke priče, Premještanja, pjesme.
Bavi se nastavom književnosti, organizacijom i moderacijom književnih razgovora, dio je tima književnog festivala Kalibar, vodi ciklus Književnost u Lazaretima, Art radionice Lazareti u Dubrovniku, vodi radionice pisanja.
Živi u Zadru i u Dubrovniku.
Čitajući poeziju Staše Aras možemo uvidjeti da je riječ o osobi koja je objavila rat primitivizmu. Nemilosrdna čak i prema samoj sebi, ova pjesnikinja razbija klišee i slavi iskrenost koja je u današnje vrijeme prava egzotika. Bilo da je u prvom ili trećem licu jednine, njene pjesme projiciraju ženu lišenu patetike.
NOĆNI VLAK
Umorna poput zastave
što je zaboravljena vijorila na vjetru
tijela smekšanog nekom svojom logikom
napuštam grad.
Ne pijem votku, ali gutam noć
što puše sa sjevera s pahuljicama
ljubi me
dok nam ne utrnu jezici vrući na mećavi što gura kontejnere niz
ulicu.
U pothodniku klizavo je
skinsi se tresu uvučenih vratova, nazalnih glasova
mi letimo dalje kao riječni galeb pod željeznički most.
Malo ću samo spustiti glavu pod tvoje krilo.
Ljubimo se napokon snažno
mogli bismo tako povući nebo s istoka kljunovima.
Prije nego svane jutro kao sirutka pod željeznim mostom na kojem
piše
Generale dobrodošao
U zoru srljaju noćni vlakovi puni tvrdo kuhanih lica.
Voljela bih da sve to ne moramo gledati.
JEDNA ŽENA
Jedna je žena zastala, okrenula se i rekla:
Nada je ono pernato biće
pa su je ismijali pred svima. Suprug ju
je prevario s mlađom, a ona mu oprostila i nikad nije zažalila.
Kada se pokajala prijavio ju je policiji zbog klevete
pa su je slikali golu
skandirao joj je pun stadion muškaraca
još k tome.
Navečer, dok je jela grah iz konzerve joj je netko prijetio bombom,
demolirao stan i objavio pjesmu.
Iznenada joj je umrlo i dijete.
Njoj su jedva spasili život. Njenu najbolju prijateljicu je ubio sin čim
je mogao kupiti pištolj.
“Želim kupiti pištolj.
Imate li osobnu iskaznicu?
Evo, imam.
Izvolite.
Hvala.”
“Nikada više neću imati dijete”, rekla je kad je došla s groblja i od
tada
štrajka šutnjom, glađu, prezirom.
Na hitnoj su joj izvadili jajnike i maternicu. Na putu kući
je silovana i zadavljena. Od tada
ima umjetne grudi
usne nos kosu nokte
jer joj život ide na jetra i da joj lice ne bude prazno.
“Baš mi je lice nekako prazno stavit ću si još jedan manji nos. Tu.”
To je rekla.
Nakon popodnevne kave prodala je bubreg
i iskopala oko pred svima. Promijenila ime po katoličkom kalendaru
i zaspala na sto godina dok je grad obrastao u bršljan,
koprivu, imelu, maginje, hrast, bor itd.
I smilje.
Čim se probudila ušla je u jezero džepova punih kamenja da se umije
i usput svratila u samostan po sendvič.
“Idi u samostan”, rekao joj je, a ona se hitro utopila.
Tamo je prvi put poljubila ženu
i istovremeno
u Americi stavila glavu u pećnicu
Velika pjesnikinja.
Malo se fiksala nekoliko godina
u žilu heroinom pa poželjela da je netko voli
napokon.
Tog je dana žena u tri popodne sjela u kafić da popije kavu jer je bila
toliko pijana da nije mogla hodati ulicom, padala je i bojala se
takva doći kući, možda ju je bilo stid. Kavu je prolila po stolu,
dugo je gledala kako crna tekućina otječe i curi i nije znala što
bi, da li da poliže stol, propadne u zemlju
Ili da naruči novu kavu
Svakako, bilo joj je loše i tu je ostala sjediti.
Još je tamo.
Možete ići sami vidjeti ako ne vjerujete.
Stalno ponavlja Ja sam kriva, Ja sam kriva!
I gleda kako pod njom teče crna tekućina.
RAY 2
Ukrala sam te iz restorana gdje si služio kao dekoracija pod stolom.
U prašini
s kiticom suhog cvijeća u sebi. Na stranici
s pjesmom o uholažama koje izlaze iz torte. Vjerojatno nisu znali
tko si, kada su te ostavili da čamiš s jednim svijećnjakom u
starinskom koferu. Niti su
pročitali pjesmu. Inače ne bi dopustili da iz nje mile uholaže,
nezaustavljivo. Danima.
Gosti jedu omlete i engleske doručke i smješkaju se u sumrak. Ti
znaš da
mene za njih nije briga, ti si mi važniji od morala. Došla sam ti
ujutro golih koljena
i nepočešljana nakon noći u kojoj su padale šljokice i po mojoj
koži klizili gliteri, kleknula
i uzela te. Samo tako.
Kao što se uzimaju sve važne stvari.
Odlučno.
Ne moram imati tu knjigu, radim to za tebe, Ray. I dok sjedim za
stolom
u tom istom restoranu, mislim kako mi je život besmislen. Možda
bi ti bilo bolje
da sam te ostavila, ali to nikada neću saznati jer nisam imala
hrabrosti
da ti okrenem leđa.
Položila sam te uz svoje uzglavlje uz puževe, krijesnice, gljive,
cvrčke, skakavce
s kojima sam spavala cijele noći dok je padala kiša po šatoru.
Umetnula sam u tebe salvete
SNA-Takve se stvari dogadjaju ljudima_KB.indd 85 29.08.14 15:19:57
86
sa svojim jalovim pjesmama u kojima priželjkujem
duge, tople, suhe ruke nekog muškarca.
Jesu li tvoje ruke bile duge, tople, suhe
ili kratke, mokre, hladne?
Rekla sam prijateljici to o kratkim, mokrim, hladnim rukama
muškarca i ona je rekla s polusmiješkom:
“Ah znam to, nažalost.”
Ja sam rekla:
“Znam i ja, nažalost.”
Znaš, ljudi mogu biti dobri koliko žele, moj život se svejedno
iznutra čini besmislen i taj osjećaj bih rado izbjegla.
U ovom svijetu što prokišnjava i gdje su nam kosti upile vlagu, ja
mogu sama dugo ležati na suncu.
Baš me briga ako je to nekome tužno.
“Idi ostavi ga”, kaže mi neku večer momak iz Wellsa. Zvao se
Garetth. Garetth Cooper. “Ovako mu dođi, uhvati ga za ruke i reci
mu:
‘Ja ću tebe sada ostaviti.’
I onda idi, cvjetaj i život će ti se promijeniti.” Nagovarao me da te
ostavim, a ja nekako
osjećam da će moj život uvijek biti isti.
Sve se uvijek vrati na vlagu iz kostiju koja počinje jednoga dana
izlaziti.
Zato te nisam nikada ostavila i nikada neću znati kakav bi mi bio
život da sam to učinila.
… Moram podrezati pola misli da bih preživjela. Najlakše je
sretati ljude i pustiti da oni vode razgovor. Biti tako kao
lopta među odlučnim rukama igrača. Večeras sam ostala kući.
Mislila sam
malo na bolnicu. Sasvim slučajno na dugi hodnik, sobu,
čekaonicu, mir noći i infuziju.
Šatori su blago zaudarali na vlagu, poput mokrih čarapa.
Decentno. I oblaci
nakon što je cijeloga dana padala kiša.
Telefon je zvonio dok sam navlačila čiste plahte na prljave
madrace. Nazvao je Peter.
Prolazio je pored moje kuće pa me pozvao na pivo. Iscurila mu je
baterija strpljenja.
Ostala sam sjediti na zidiću i gledati niz ulicu između bijelih
šatora na zapad. Oblačni dan u srpnju.
Evo, i razglas je pukao. Stalno se to događa. Onda ritam mašina
gnjavi taj beat rilcima
i cvrčci povremeno, oblaci na zapadu uzbuđeni i uskovitlani pred
promjenom. Ja i ti
u mome krilu na ovom zidiću. Mogućnost piva koja je ostala
lebdjeti u zraku.
Vidim krajičkom oka kako je protrčao miš.
Ne bunim se, imam još i pun ormar cvrčaka. Tako živimo, pred
vratima zastanemo, ali ne kucamo.
Moji prijatelji dolaze noću, ulaze u san ravno iz prašuma Latinske
Amerike,
vade koku iz malih paketića i crtaju krugove, mete oko kreveta
koji onda lebdi.
A ja ne smijem izaći iz mete.
Pa se sve naglo prospe, a mi ostanemo prilijepljeni jedno uz
drugo kao psi.
Tvoja je koža pjegava i glatka poput moje, Ray. Tvoja topla
velikodušnost i očita namjera da svima pokažeš koliko ti se sviđam.
U sitnim dozama
spašavaju život ovoga ljeta. I kad shvatim da si tu dođe mi da
vjerujem u Boga.
VIJESTI
Cijeloga dana
slika je krhka i opasna kao poledica
jutro mora biti mirno da ne probudi ptice
u progonstvu
to se ne smije reći u lice
lice je posebno osjetljivo na riječi
na glas općenito
lice je sumnjičavo
kao i naličje progonstva
na granicama se masa okuplja
u stisnute šake
šatore
duge povorke mesa
vatre
četiristo tona mesa čeka
samo da nas ne vrate, kaže zbjeg
u ovom slučaju ne želimo povratak
nema izuzetaka
nema pravila
nema micanja
nema hrane ni vode ni vojske
ni vijesti nema
20
u limbu je usko
crijevo koridor
kordon
za to vrijeme čitavi gradovi
prazni čekaju
a užas se mjeri preciznim kokainskim vagicama
UMIRU PREZIMENA
Nekamo odlaze napuštena prezimena
zamijenjena novim
svučena
iščezavaju u nepostojanje
vidim kako se žena
izvlači iz prezimena
kao iz kaputa
vješto
pa onako
samo u košulji i svojim imenom
silazi niz ulicu
obavezno nizbrdo i hitro
a za njom pjevaju ravnodušne ptice
„Jesti!“ „Jesti!“
