Mlada riječka pjesnikinja Bojana Guberac prva je žena u svijetu poezije koja se pojavljuje u ovoj rubrici. Ujedno je i prva koja sama čita svoju poeziju te samim tim i otvara ciklus ženske poezije u “Poetskom kutku”. Bojana piše o ljubavi i egzistencijalističkim promišljanjima. Naizgled bolna poezija puna je fajta. Zadnji stih u njenim pjesmama govori da je riječ o osobi koja se ne miri s postojećim stanjem koje nije dobro. Miri se jedino s činjenicom da se za ljubav i slobodu treba boriti … stalno.
Rođena je 1991. godine u Vukovaru, odrasla je i živi na Sušaku. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Kao freelancerica pisala je za Lupigu, CroL te Sušačku reviju. Trenutno radi kao slobodna novinarka.
Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s pjesnicima Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: „Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.“
Njezine pjesme objavljene su u fanzinu Superkul, a pjesma „Ptice pjevaju tišinu“ nedavno je objavljena kao prva pjesma nove rubrike poezije u nezavisnim novinama za mlade Riport. O zbirci poezije trenutno ne razmišlja jer i dalje uživa u stvaranju i traženju svog pjesničkog glasa.
.
PRVA LJUBAV
.
Ušla sam u kafić gdje sam se kao klinka toliko nestvarno zaljubila
Danas sam bila toliko hrabra da sjednem u separe gdje mi je pjevušio Elvisovu “Can’t help falling in love with you”
A ja zanesena izvadila bilježnicu
preko koje su bili ispisani baš ti stihovi
Danas sam baš bila hrabra dok sam koračala u potpeticama koje tako rijetko nosim
I dok sam u izlogu promatrala je li mi se pokvario ruž
razgovarala sam s godinama
Padala je kiša
Ali ja sam otresla grč s kaputa
I na trenutak pomislila da je možda bolje da sjednem u kafić preko puta
A u cafeu
nema separea
Samo neka druga djeca
preko stola
nevino se naginju
Nema prozora po kojem je kiša lila dok sam pila hladni macchiato
jedini put
S crnog šanka pada tamna sjena
Taman da se pitam
Kada ode bol
Prestane li i ljubav
Ili se poslije zove uspomena
VRIŠTATI ŽIVOT
.
Moglo je biti i drugačije
Mogla je kiša isprati svaku suzu
Ali što bi me onda činilo čovjekom
Nemoj me izgubiti misleći da me znaš
Moja ljubav je kao pucanj iz mitraljeza
Suza je jedina religija u koju vjerujem
Kada mi posive oči
To se nešto anđeoski u meni rađa
Kada zašutim
U meni riječi rastu kao u đavoljem vrtu
Moraš znati
Ja ne vidim smrt
I samo se dosade bojim
Pravo je čudo što nakon svega i dalje stojim
Iz daljine šapuće mi glas:
Nisi trebala uspjeti
Ali ja za šapat ne znam
Jedino baš sasvim znam
Život vrištati
ŽENSKA SUZA
.
Morat ću ti napisati pjesmu
Da u nju stane sva bol
Da odnese sve što je jadno i prevareno
I sve što nije moje
Ja ti poklanjam
I nije mi žao mene
Ti ne slutiš:
Žao mi je djevojčice
Što sva divna negdje mrzi sebe
I zatvara srce grleći se suzama koje krupnije padaju kada misliš da ne vrijediš
Nije mi žao mene
Ovakve kao ja i rat prežive
Žao mi je djevojčice
Gdje god da je na svijetu
Nepravedan je svemir u kojem ona pati
Žao mi je
I ne znaš koliko – njezinog razbijenog osmijeha
I onog ljutitog – nikad više
Ne, zaista
Nije mi žao mene
Žao mi je jutros
Najviše što se može – ženske suze
MOJ SJAJ
.
Mene toliko ima
Stvarno ima
Tu sam
Bosa, krvava
Ranjena, osakaćena
Prevarena, izdana
Sjebana
Istraumatizirana
A opet
Sva sam i dalje divna od zvjezdane čađe
U rukavima ti nosim osmijeh satkan od rajske svađe
Maštam i misli treniram
Odbijam odbijanja drugih
I dalje se divlje nadam
Kao što se najiskrenije možeš nadati mirisu prve ljetne kiše
Znajući da svemu dođe kraj
I da tama
Nikad ne zna
Kada će je ugušiti – moj sjaj
.
PTICE PJEVAJU TIŠINU
.
Je li pretjerana moja reakcija kad kažem
Da je dehumanizacija uzela danak
I da klizi polako po obrazima koji su nekad bili rumeni
Sad smo kao crvi ispljunuti, zgaženi
A trebali smo biti traženi da bismo bili nađeni
Je li cinična konstatacija kad kažem da u crvima ne vidim druga
Da ne može biti nikako to onaj koji bira biti sluga
Fašizam mi se ceri
Grli, stišće rulju
Okreće im oči tako da u slobodnima vide hulju
I pitanje je dana kada ovo malo svjetla bit će tama
Neće biti tada važno postojanje boga nego srama
Misli li o tome tko
Ili je moja recitacija
Tek jadna formulacija
Cereka što grči se pred neizvjesnom kujom vremena
Koja nas sve vara, koketira s budućnosti kao neplaćena kurva koja se rado daje džabe
A ima i kad i kome
Nije li na svijetu najlakše pridobiti slabe
ČAJ OD AGONIJE
.
Jesen je rekla; Valjda mora da je tako,
netko umre mlad i nema ga više.
Vičem umrli su
umrli su
nema ih više.
I sve nas je manje u klupi
na kojoj crna tinta polako se briše
urezana Mladost piše.
Pa stanem i gledam,
stisnem play
znam taj film.
U pauzi za suze
krenem polako.
Popijem čaj
od agonije:
srećem ih
srećem.
Nasmiješim se
životu.
I šutim
šutim
nema ih više.
ROZI OBLAK
jednom u danu
ni po čemu drugačijem od ovog
a možda baš tvom
ugledat ćeš rozi oblak
na naboranom nebu
izgledat će ti kao šećerna vata u rukama starca
nećeš tada biti ni po čemu drugačiji
a možda baš bit ćeš svoj
strah će te biti tišine
pa nećeš ništa reći
baš u tom trenu
kad zastaneš na pola udaha
trnci će ti po tijelu istetovirati
samo tvoju priču
o rozom oblaku
koji se pojavljuje samo kad se više ni ne nadaš
da će crnilo proći
i kad čekajući čuješ starost kako hoda
dovoljno brzo da ju osjetiš na kapcima
zaboravljena tajna otvorit će knjigu
samo ti ćeš znati ime pisca
baš u tom trenu
ni po čemu drugačijem
ali sigurno tvom
šutjet ćeš najglasnije
istinu
koja se pojavljuje samo kad se više ni ne nadaš
da ćeš pronaći sebe
