Mlada riječka pjesnikinja Bojana Guberac prva je žena u svijetu poezije koja se pojavljuje u ovoj rubrici. Ujedno je i prva koja sama čita svoju poeziju te  samim tim i otvara ciklus ženske poezije u “Poetskom kutku”. Bojana piše o ljubavi i egzistencijalističkim promišljanjima. Naizgled bolna poezija puna je  fajta.  Zadnji stih u njenim pjesmama govori da je riječ o osobi koja se ne miri s postojećim stanjem koje nije dobro. Miri se jedino s činjenicom da se za ljubav i slobodu treba boriti … stalno.

Rođena je 1991. godine u Vukovaru, odrasla je i živi na Sušaku. U svijet novinarstva ulazi kao kolumnistica za Kvarner News, a radijske korake započinje na Radio Sovi. Radila je kao novinarka na Radio Rijeci, u Novom listu, na Kanalu Ri te Ri portalu. Kao freelancerica pisala je za Lupigu, CroL te Sušačku reviju. Trenutno radi kao slobodna novinarka.

Piše pjesme od osnovne škole, ali o poeziji ozbiljnije promišlja od 2014. godine kada je pohađala radionice poezije CeKaPe-a s pjesnicima Julijanom Plenčom i Andreom Žicom Paskučijem pod mentorstvom pjesnikinje Kristine Posilović. 2015. godine imala je prvu samostalnu izložbu poezije o kojoj Posilović piše: „Primarni zadatak vizualne poezije jest da poeziju učini vidljivom, tj. da probudi kod primatelja svijest o jeziku kao materiji koja se može oblikovati stoga Guberac pred primatelje postavlja zahtjevan zadatak, a taj je da pokušaju pjesmu obuhvatiti sa svih strana u prostoru, da ju pokušaju doživjeti kao objekt. Mada pjesnički tekst u ovom slučaju primamo vizualno, materijal te poezije je dalje jezik.“

Njezine pjesme objavljene su u fanzinu Superkul, a pjesma „Ptice pjevaju tišinu“ nedavno je objavljena kao prva pjesma nove rubrike poezije u nezavisnim novinama za mlade Riport. O zbirci poezije trenutno ne razmišlja jer i dalje uživa u stvaranju i traženju svog pjesničkog glasa.

.

PRVA LJUBAV

.
Ušla sam u kafić gdje sam se kao klinka toliko nestvarno zaljubila

Danas sam bila toliko hrabra da sjednem u separe gdje mi je pjevušio Elvisovu “Can’t help falling in love with you”

A ja zanesena izvadila bilježnicu

preko koje su bili ispisani baš ti stihovi

Danas sam baš bila hrabra dok sam koračala u potpeticama koje tako rijetko nosim

I dok sam u izlogu promatrala je li mi se pokvario ruž

razgovarala sam s godinama

Padala je kiša

Ali ja sam otresla grč s kaputa

I na trenutak pomislila da je možda bolje da sjednem u kafić preko puta

A u cafeu

nema separea

Samo neka druga djeca

preko stola

nevino se naginju

Nema prozora po kojem je kiša lila dok sam pila hladni macchiato

jedini put

S crnog šanka pada tamna sjena

Taman da se pitam

Kada ode bol

Prestane li i ljubav

Ili se poslije zove uspomena

 

VRIŠTATI ŽIVOT

.
Moglo je biti i drugačije

Mogla je kiša isprati svaku suzu

Ali što bi me onda činilo čovjekom

Nemoj me izgubiti misleći da me znaš

Moja ljubav je kao pucanj iz mitraljeza

Suza je jedina religija u koju vjerujem

Kada mi posive oči

To se nešto anđeoski u meni rađa

Kada zašutim

U meni riječi rastu kao u đavoljem vrtu

Moraš znati

Ja ne vidim smrt

I samo se dosade bojim

Pravo je čudo što nakon svega i dalje stojim

Iz daljine šapuće mi glas:

Nisi trebala uspjeti

Ali ja za šapat ne znam

Jedino baš sasvim znam

Život vrištati

 

ŽENSKA SUZA

.
Morat ću ti napisati pjesmu

Da u nju stane sva bol

Da odnese sve što je jadno i prevareno

I sve što nije moje

Ja ti poklanjam

I nije mi žao mene

Ti ne slutiš:

Žao mi je djevojčice

Što sva divna negdje mrzi sebe

I zatvara srce grleći se suzama koje krupnije padaju kada misliš da ne vrijediš

Nije mi žao mene

Ovakve kao ja i rat prežive

Žao mi je djevojčice

Gdje god da je na svijetu

Nepravedan je svemir u kojem ona pati

Žao mi je

I ne znaš koliko – njezinog razbijenog osmijeha

I onog ljutitog – nikad više

Ne, zaista

Nije mi žao mene

Žao mi je jutros

Najviše što se može – ženske suze

 

MOJ SJAJ

.
Mene toliko ima

Stvarno ima

Tu sam

Bosa, krvava

Ranjena, osakaćena

Prevarena, izdana

Sjebana

Istraumatizirana

A opet

Sva sam i dalje divna od zvjezdane čađe

U rukavima ti nosim osmijeh satkan od rajske svađe

Maštam i misli treniram

Odbijam odbijanja drugih

I dalje se divlje nadam

Kao što se najiskrenije možeš nadati mirisu prve ljetne kiše

Znajući da svemu dođe kraj

I da tama

Nikad ne zna

Kada će je ugušiti – moj sjaj

.

PTICE PJEVAJU TIŠINU

.
Je li pretjerana moja reakcija kad kažem

Da je dehumanizacija uzela danak

I da klizi polako po obrazima koji su nekad bili rumeni

Sad smo kao crvi ispljunuti, zgaženi

A trebali smo biti traženi da bismo bili nađeni

Je li cinična konstatacija kad kažem da u crvima ne vidim druga

Da ne može biti nikako to onaj koji bira biti sluga

Fašizam mi se ceri

Grli, stišće rulju

Okreće im oči tako da u slobodnima vide hulju

I pitanje je dana kada ovo malo svjetla bit će tama

Neće biti tada važno postojanje boga nego srama

Misli li o tome tko

Ili je moja recitacija

Tek jadna formulacija

Cereka što grči se pred neizvjesnom kujom vremena

Koja nas sve vara, koketira s budućnosti kao neplaćena kurva koja se rado daje džabe

A ima i kad i kome

Nije li na svijetu najlakše pridobiti slabe

 

ČAJ OD AGONIJE
.

Jesen je rekla; Valjda mora da je tako,

netko umre mlad i nema ga više.

Vičem umrli su

umrli su

nema ih više.

I sve nas je manje u klupi

na kojoj crna tinta polako se briše

urezana Mladost piše.

Pa stanem i gledam,

stisnem play

znam taj film.

U pauzi za suze

krenem polako.

Popijem čaj

od agonije:

srećem ih

srećem.

Nasmiješim se

životu.

I šutim

šutim

nema ih više.

 

ROZI OBLAK

jednom u danu

ni po čemu drugačijem od ovog

a možda baš tvom

ugledat ćeš rozi oblak

na naboranom nebu

izgledat će ti kao šećerna vata u rukama starca

nećeš tada biti ni po čemu drugačiji

a možda baš bit ćeš svoj

strah će te biti tišine

pa nećeš ništa reći

baš u tom trenu

kad zastaneš na pola udaha

trnci će ti po tijelu istetovirati

samo tvoju priču

o rozom oblaku

koji se pojavljuje samo kad se više ni ne nadaš

da će crnilo proći

i kad čekajući čuješ starost kako hoda

dovoljno brzo da ju osjetiš na kapcima

zaboravljena tajna otvorit će knjigu

samo ti ćeš znati ime pisca

baš u tom trenu

ni po čemu drugačijem

ali sigurno tvom

šutjet ćeš najglasnije

istinu

koja se pojavljuje samo kad se više ni ne nadaš

da ćeš pronaći sebe

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here