U užurbanom svijetu u kojem živimo sve mora biti kratko, jasno i brzo, sjedati na prvu loptu. Iskustvo me uči da je bolje ono što ne pali iz prve. To je obično ono što ostaje. Davor Mandić nudi nam poeziju poput zagonetke, ili još bolje – rebusa. On govori o ljubavi prema jeziku, nesigurnosti življenja u današnjem svijetu, neizvjesnosti, čak i ekologiji. Mi smo našom interpretacijom, što glumačkom što vizualnom, dali svoje shvaćanje ovog poete, vi potražite svoje tumačenje. Ovaj vam pjesnik svakako nudi tu mogućnost.
Rođen je 1976. godine u Puli. Radio je u pulskom Glasu Istre, a potom u riječkom Novom listu, gdje i sada radi kao novinar u kulturi. Na domaćoj i regionalnoj književnoj sceni objavljuje prozu, poeziju i kritike. Godine 2009. objavio je knjigu pjesama Mostovi, u izdanju Hrvatskog društva pisaca. Godine 2014. izlazi zbirka priča Valjalo bi me zamisliti sretnim, u izdanju Naklade Ljevak, a 2016. roman Đavolja simfonija, u izdanju Hena coma. Trenutno je u pripremi nova zbirka priča pod radnim naslovom Pobjeda te nova zbirka pjesama pod radnim naslovom Dva kruga, jedna tuga, kao i razvoj scenarija za dugometražni film.
Za knjige, zbirku priča Valjalo bi me zamisliti sretnim i roman Đavolja simfonija, dobivao je stipendije za poticanje književnog stvaralaštva Ministarstva kulture. Priče i pjesme su mu nagrađivane, a prijevod knjige Valjalo bi me zamisliti sretnim na engleski jezik čeka stranog izdavača.
SPREMIM JEZIK U RAKETU
PA TAKO 66 PUTA
raketa nije veća od mene
ali milijun je puta ubojitija
66 raketa stavim na leđa
nosim kroz mračnu šumu
svaka stopa izmjerena je
slovom prirodnog zakona
66 raketa stisne moja leđa led
na njima ulazi u povijenu kičmu
kada dođem pred raketni bacač
manji sam od kristala vode
tražim svoje agregatno stanje
i mjerim
koliko topline u jednom običnom
pali!
IZGRADIM KUĆU OTVORIM JOJ
PROZORE PROVJERIM TEMELJE
učestalost kuće u mojoj kući ono
je što me zanima i gdje se sakriti
kada neprijatelj napadne koliko
siguran možeš biti ti zastava srca
otvori svoje ja provjeri učestalost
sebe u sebi i razmisli gdje si se
sakrio u kojim plućima te nema
kojem krvotoku bistrom potoku
on teče iza kuće sav sazdan od
potoka koji podriva temelje ruši
koliko potoka u tom potoku!
koliko zemlje u toj mrkoj cigli
MORAM VODU PA DA TEČEM IZMEĐU
KAMENJA MIJENJAM TOK MEANDRIRAM
kada dođem do tebe probudim se
granice među stvarima su krhke ti
onda izmarširaš iz dvostiha u troskok
preko lopoča (žabe su uznemirene nema
zemlje za gladne lopate) a ja kleknem
na meke rubove riječi i zaplačem
ZATEKNEM VELIKU BIJELU KRAVU U
SVJETLU KOJE NITKO NIJE UPALIO
u otvorenim vratima koja
nitko nije otvorio
u klepetu prozorskih krila koja
kao da žele odletjeti i
odnijeti kuću na
Sunčevu pjegu
ne znam zna li ona da
ja znam da je ona tamo
puštamo se u neznanju i utiskujemo
zvijezde u svoje trbuhe
u njenom trbuhu zvijezde repatice
broje svoje male smrti do iskona
u mojem trbuhu zvijezde repatice
broje svoje male smrti do uvira
na horizontu puni je krug u
njemu smo ja i velika bijela krava
LIJEVAM NOĆ NIZ GRLO OD
TETIVA PLETEM VRŠE ZA SNOVE
opipavam svjesnost oko nas
bojim se da ne ostanemo budni
bolest je upalila treperava
svjetla u tužnim gradovima
ptice su zbunjene upornošću
neona njihova krila netko je
loše zapakirao u torbe u nebo pa
će se zapetljati kad ih odmotaju
mostove užas će zalediti krik u
prsima koja će pući kao kičma
onda nikoga neće biti da izgradi
iz mračne provincijalne škrinje
da mi je mojim toplim unutra
isplesti meku podatnost jave
pa skliznuti u pobjednički potez
dobroćudne šahovske kraljice
KAŽEM KRUG I
BUDE KRUŽNICA
uokolo šuma niknuli su
gradovi zalijevaju ih kiše
posađena cigla dobro je
rodila ove godine
oprašeni cement davno je proklijao
i uvis se popeo po gredicama
sada paraju nebo
plodovi našeg rada
kažem zimnica i
bude prazna staklenka
