U trećoj epizodi “Poetskog kutka” predstavljamo vam Amira Alagića. Iako je Amir prozaik koji se bavi kraćim formama, uvrstili smo ga u našu rubriku. Njegove, neke jednorečenične, priče zvuče vrlo poetično.
Amir Alagić rođen je 1977. godine u Banjoj Luci. Objavio je zbirke priča Pod istim nebom (2010) i Linije koje ti nazivaš rijekama (2019), te romane Osvetinje (2016), Stogodišnje djetinjstvo (2017) i Tuneli (2019). Scenarist je i redatelj kratkog igranog filma Poigravanja ili Pokvareni bojler (2012). Priče i pjesme objavljivao je u raznim književnim časopisima i zbornicima. Živi u Puli.
CAR
Srce mi se opšilo mlitavom tugom uzaludnosti dok sam, posjetivši prijatelja u pulskoj ludnici, slušao kako mi govori da do prije nekoliko dana, kada mu se stanje naglo pogoršalo, nije ni slutio da će na ovom mjestu postati car. Sjedio je prekriženih nogu na uzglavlju kreveta, tik pod otvorenim prozorom, i pokazivao mi rešetkasti šaht u koji bi, nakon svakodnevne vizite, pljuvao po tri šarene pilule ne želeći se prepustiti propisanim i za njega besmislenim terapijama. Žalio je što mu vodovod nije na dohvat ruke pa da u njega pobaca sve svoje pilule i grad konačno učini normalnim. Razgovarali smo o koječemu, no ti su razgovori tekli po drukčijim obrascima od onih na koje smo navikli, a za što sam uglavnom krivio sebe, skanjujući se govoriti slobodno u strahu da ga pogrešnom riječju ne povrijedim ili razgnjevim. Koristio je svaku priliku da istakne kako je ovdje, konačno, postao car. I doista je ovladao uzvišenim, carskim kretnjama, dok je pod njim škripao hrđav krevet, po napuklim zidovima plazila vlaga, nesnosan smrad izlučevina lebdio sobom, a deseci omamljenih ljudskih sjena tumarali naokolo.
Pozdravivši ga, malo sam zastao u hodniku ne bih li se bolje pripremio na svijet koji me čekao iza čvrsto zaključanih, tapeciranih vrata, a onda se, nečim vođen, vratio koji korak natrag da ga pogledam još jednom. Oko njega su se, poput odane služinčadi, iskupili štićenici koji su ga predano dvorili, dok im je s trona, zapravo zapišanog madraca položenog na trulo gvožđe kreveta, tiho i dostojanstveno davao naredbe.
Tri dana kasnije sustigla me vijest da se objesio o frotirski pojas kojim si je pritezao kućni haljetak, u cijeloj ustanovi samo njemu, kao caru, dopušten.
SRCE
Kada je, pred kraj dugačkog sudskog procesa, pomno praćenog od strane mnogih svjetskih medija, državni tužitelj, sve se skanjujući, upitao optuženog mladića, koji je netom priznao da je djevojci izvadio i pojeo srce, zašto je to učinio, ovaj je hladno, posve prepušten ništavilu budućnosti, odgovorio, I ona je meni.
PROŠLOST
Dvije jako stare žene, najbliže prijateljice i susjede preko šezdeset godina, obje dugo udovice, dane su provodile sjedeći pred zgradom i pričajući o vlastitoj prošlosti. Jednog su se predvečerja našle u čudu shvativši da, kroz zamršene, daleke priče i zgode, u kojima je bilo i smijeha, i tuge, i malih bezobrazluka, više nisu bile u stanju jasno razlučiti koji je pokojnik bio čiji muž.
BRAT BLIZANAC
Brata blizanca jednog poznatog pjesnika na ulici je zaustavila djevojka koja je uzbuđeno i s divljenjem govorila o njegovim pjesmama, kao i o njegovoj ličnosti uopće. Zatečen, ovaj je odlučio nastaviti igru, prihvativši bratov identitet. Pozvao ju je na ručak tijekom kojeg su popili butelju crnog vina, a potom otišli u dugu šetnju obližnjom šumom, sve cvrkućući o ljepoti življenja i potrebi, čak i nužnosti, da se život promatra iz jednog specifičnog, pjesničkog kuta. Zaustavili su se na skrovitom mjestu, gdje su dugo i polagano vodili ljubav. Sa sumrakom je i njoj i njemu dosadio pjesnik koji ih je spojio, te su se razišli.
Iako to nikad prije nije učinio, tog je dana brat blizanac u zanosu napisao tri pjesme posvećene djevojci, koje je pjesnik, misleći da su njegove, uvrstio u svoju sljedeću zbirku.
VEPAR
Kada smo se, u kasnim poslijepodnevnim satima, parkirali u središtu Račje Vasi, malog i slabo poznatog mjesta na Ćićariji, u kojem pak izvire, neupućeni će reći obična, no zapravo ukusna i ljekovita planinska voda, upozoreni smo da tijekom noći ne izlazimo iz kuće jer već danima selom hara nekakav ogroman vepar koji im stvara silne probleme i koji bi, pretpostavljali su, u gluho doba noći, kad na cesti nema meteža i buke, potencijalno mogao biti smrtno opasan. Nepun sat kasnije, dok još nismo bili ni raspremili stvari, jedan nam je mještanin zakucao na vrata i rekao da više nema mjesta brizi, vepar je ubijen, oderan i raščerečen, te da budemo slobodni večeras svratiti do Mjesnog doma na pečenje i vino.
KORIJENJE
Pokazivao sam joj, u svom rodnom gradu, pred zgradom u kojoj sam odrastao, mjesto gdje su stajala tri stabla crvene džanarike. Tako sam ih nazivao za čitava djetinjstva, da bih kasnije shvatio kako me ljudi uglavnom ne razumiju i da je dobro usput kazati amula, cibura, rozdelija, ringla, trnošljiva ili kako se već sve ne zove ta ukleta voćka čije plodove beru tek djeca i sirotinja, onako usput i u dokonosti. Pokazivao sam joj i govorio o njemu kao o mjestu na kojem je pisana mitologija mog djetinjstva, otkud za sobom vučem bezbrojne niti čije čvorove raspetljavam još i danas.
U međuvremenu, stabla su posječena. Za njima su ostali jedva vidljivi panjevi, nepun centimetar uzdignuti od tla, raspoređeni u vrhove trokuta. Onaj koji ih je sjekao vjerojatno je smatrao da bi se načinila golema šteta da se otuda pokuša iščupati i korijenje. Hvala mu na tome.
