Andrea Žic Paskuči (aka AŽP) poeziju piše jer mora, može i hoće. Tu istu poeziju poslije javno čita na večerima poezije ili kod prijatelja u kuhinji. Pjesme su mu objavljene na internetu, nekim časopisima i zbornicima.
Ove ili sljedeće godine objaviti će svoju prvu samostalnu zbirku. U to je više nego siguran već posljednjih par godina.
JA, SPAVAČ
ja sam spavao malo ili nisam spavao uopće.
neumjeren sam u svemu
osim u spavanju.
ja sam spavao kad sam baš morao.
ja sam spavao svugdje.
žene pokraj kojih sam spavao
nisu uvijek ili nužno
bile moje.
o tome nisam brinuo.
ja ne znam gdje sam sve spavao,
pokraj koga sam sve spavao,
te nije isključeno da sam spavao
i u tvom krevetu.
jednom sam tako spavao u stanu u kojem nije bilo nikog
i ništa u tom stanu nije upućivalo na odgovor zašto sam se upravo ondje probudio.
još sam neko vrijeme u toj situaciji čekao, zatim sam otišao.
iza mene ostala je noć bez sjećanja,
otvorena vrata i ništa više.
ja sam spavao svugdje
i nisam imao gdje spavati.
spavao sam u parku,
spavao sam na plaži,
na putovanju,
spavao sam na brodu,
u kupeu i na zelježničkoj stanici.
u avionu.
u provi i krmi jedrilice,
i tamo sam spavao.
na palubi, naravno.
ako se to može nazvati spavanjem,
ja spavao sam u zatvoru.
ponekad, ja uopće ne bi spavao.
kad sam najviše tulumario spavao sam poput delfina. Znanstveno je dokazano
da oni nikad ne spavaju. Odmaraju polovicu mozga.
spavanje je gubljenje vremena.
kad spavam, spavam gol.
ja sam spavao gol, kajševima vezan za krevet.
imao sam puno kreveta koji su bili moji.
spavao sam u puno kreveta koji nisu bili moji.
ja sam spavao u vojničkim čizmama.
ja sam spavao u šumi.
jednom sam legao u snijeg i zaspao.
čudo je da sam se uopće probudio.
spavao sam zagrljen
i na svojoj polovici kreveta.
u kuhinji, na kauču,
ispred vrata kad sam izgubio ključ.
spavao sam u krevetu svog sina. (to je najbolje od svih spavanja)
iako ne volim spavati,
ja o spavanju znam sve.
reci mi gdje si sve spavao
i reći ću ti kako si živio.
CIPELE
Molim te, skini cipele prije nego skočiš.
Zajebi ih. Ostavi ih tu uz rub.
Bit će svjedok da si živio… i te kako živio.
Ljudi će prolaziti i gledati ih.
Netko će možda reći
– Ove su cipele bile svugdje.
Skini cipele prije nego skočiš.
Doći će po njih netko potrebitiji.
Vodit će ga svugdje
kao i tebe.
U njima će hodati,
hodati, hodati … do nekog svojeg ruba.
Skini cipele, molim te,
odveži brod i skoči.
O tome si sanjao dok si hodao, zar ne?
LJUDI SU PONEKAD DOISTA ČUDNI
Trudim se biti površan
zaboraviti datum vlastitog rođenja
činjenicu
da je od tad prošlo
šesnaest tisuća
dvjestošezdeset
i tri dana
on se s tim slaže
njegova dva prezimena
nepoznatog porijekla
detaljnom pretragom u navodnicima
daju prilično relevantne rezultate
njih stodvadesettri tisuće
i četiri
treba umanjiti
za sedam rezultata
o gospodinu iz Varaždina
automehaničar
otac dvoje muške djece
pored krasne supruge
zaljubljen u svog psa
sorte dalmatinac
starog tri godine
s mojim doktorom
on nema ništa zajedničkog
osim potpisa na sedmoj strani peticije
o humanijem prijevozu pasa
u javnom prijevozu
kućni ljubimci
pa tako i psi
prevoze se u košari
s otvorom za zrak
smještaju se na sjedalo do putnika
i plaćaju punu cijenu karte
za odraslu osobu
s velikim pasminama
transport je moguć
ali ipak malo kompliciraniji
često ovisite o
dobroj volji vozača
i ostalih putnika
a oni ponekad
znaju biti
doista čudni
Za susjednim stolom (1)
Od kada je kurva otišla
nisam pojeo na žlicu,
kaže „gospodin“ za susjednim stolom.
Odaje ga
žizgužvana košulja
ispod sivog odijela.
Propali brak zamjenio je politikom,
poštovanje zaslužuje funkcijom.
Da podcrta tezu
rečenicu završava psovkom
jebeš mi sve ako nije tako.
Prijatelja nema osim onih koje je zaposlio
u komunalnom poduzeću
na rođendane njihove djece ide bez poklona uvjeren
dovoljno je da se pojavi
u pratnji šofera
koji ga hejta na mrežama
dok sjedi u autu
pod nadimkom Ivan Grozni
piše objave.
Ona prijezir skriva
u ogledalu
dok šminka usne
promatra odraz mladog para
u kutu restorana.
Mladić ustaje da bi kleknuo
ona zaplače
i ona zaplače
zaprosit će je
jebeš mi sve ako nije tako.
Za susjednim stolom (2)
Lista jučerašnji dan
zaustavlja se na stranici – umrli.
Osmjehne se.
Ironija.
Stranica o smrti daje život
nekome koga je već odavno sahranio.
Ona ulazi
sjeda za njegov stol.
Mlada je i lijepa.
Miriše na Pariz,
na vožnju Seinom
i jazz na broju 60
Rue des Lombards.
I on je mlad
svakim pokretom ruke
sve mlađi.
Sjećanja
prekriva pelinom,
a njen pogled
čašom
u trenu kad je vraća na stol.
