Elvis Stanić – glazbenik vrhunskih dostignuća i omiljeni suradnik mnogih zvijezda estrade. Virtuoz na gitari i harmonici, opredjelio se za jazz kad je riječ o njegovu autorskom glazbenom stvaralaštvu. Kao studijski glazbenik i producent surađuje s mnogim velikim imenima estrade, jer njegov glazbeni “touch” dodaje finoću i pravi je začin za glazbene sladokusce. Pa je tako “pogurao” i Josipu Lisac, Olivera ili npr. Putokaze, a svoje je pečat ostavio i davno ranije u pjesmama Đorđa Balaševića ili Denis & Denis.
Susretljiv kao i uvijek, rado nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Naravno, neizbježno je pitanje kako je kod njega sve uopće počelo, kada je riječ o glazbi.
.
Za sve je “kriva” mala “Scandalli” harmonika
Nakon mnogo godina i svih uspjeha nekako se uvijek nametne pitanje gdje je ishodište. U tvom slučaju – kakav je bio sam početak, što je pobudilo interes za glazbu, što je bio „okidač“?
Elvis: Jedna mala „Scandalli“ harmonika slučajno pronađena na „šufitu pul nonota“. Uzeo sam to u ruke, negdje s četiri godine i počela se pojavljivati neka muzika, sama od sebe… Kasnije, u vrtiću sam upoznao legendarnog opatijskog harmonikaša i pedagoga Dušana Vidovića, kojeg sam slušao, „gutao“ sve što svira i priča o muzici, i definitivno prešao na glazbenu stranu svijeta.
Početak je kod tebe bio u klasičnom glazbenom obrazovanju na harmonici i zatim, kao kod većine u toj dobi – u rock bendovima. Koji je bio prvi bend?
Elvis: ERY – Elvis, Robi Župec i Igor Kostelac. Nekako smo se našli sa zajedničkim ukusima u muzici (nama je to bio uglavnom blues, blues-rock, slušali i skidali smo uglavnom Allman Brotherse, Cream, Hendrixa…), i oformili prvi teen band. Vježbali smo manijakalno, htjeli biti što bolji, i to nam je bio glavni motor pokretač u cijeloj adolescenciji. Neki drugi su bili u sportu, neki u tehnici, nama je muzika bila sve.
.
Jazz, jazz i opet jazz!
Kako je taj rock glazbenik krenuo plivati kroz jazz vode?
Elvis: U toj rock kompi je bio i gitarist Jeff Beck. Međutim, ja sam naletio slučajno na neke njegove kasnije albume, gdje je svirao jazz-rock, i to me je skroz „ošinulo“, jer sam prvi put čuo kamo se može dalje od bluesa. Negdje u isto vrijeme pojavili su se i „Leb i Sol“, i nastupili na tadašnjem Opatijskom festivalu – to je bilo spuštanje svemira u kristalnu dvoranu Kvarnera! Od tada nadalje sam samo htio jazz i jazz, i opet jazz!
Od početka si puno svirao kao studijski glazbenik. Tvoje rane suradnje bile su sa Denis & Denis i Balaševićem. Kako to izgleda? Znači li to da uvijek moraš znati više i imati bolje rješenje za svako pitanje koje ti postave i u kojoj mjeri možeš kreativno utjecati na konačan zvuk?
Elvis: Otprilike da, tako nekako. Nije to bilo samo „evo to je pjesma, skini i odsviraj“, već sam svaku stvar koju smo snimali i svirali promijenio, prearanžirao, i „poboljšao eventualne nedostatke“ – odnosno interpretirao onako kako ja to čujem. A te opcije su se uvijek sviđale ljudima s kojima sam svirao, čak i više od originala.
.
Elvis Stanić – jedini hrvatski glazbenik u Montreauxu
Jedini si hrvatski glazbenik koji je nastupio na najvećem svjetskom jazz festivalu u Montreauxu, dva puta. Kako je to izgledalo?
Elvis: Zbunjujuće i fascinirajuće najprije, ali ubrzo sam shvatio bit… U Montreauxu je bilo toliko muzike, toliko pozornica i bandova na jednom mjestu, od jutra do mraka, jazz svuda, a sve to u jednom malom gradiću koji čak i liči dosta na Opatiju, da mi je tamo ustvari sinula ideja o jazz festivalu na moru negdje kod nas. Tako je i nastala ideja o Liburnia Jazzu.
Elvis Stanić Group, Es Power Trio, Stanić & Frangeš Duo – uz sve ostale poslove i tri vlastita glazbena projekta. Kako to funkcionira? Kako se sve to umiksa u ostale uloge glazbenika i producenta Elvisa Stanića?
Elvis: Nikad nisam bio strogo profilirani jazzist, pa se volim sladiti različitim ukusima u jazzu. ES Group je moj prvi, matični band, s kojim nastupam, bez prekida još od 90′-tih, od povratka s Berkleeja. Tu se istražuju, pišu i sviraju glavne muzičke ideje i autorske skladbe – latin, world, fusion… Power Trio je pak odušak prema jazz rocku, tu se malo opuštam i „slavim“ blues i rock idiome, naravno odsvirane kroz jazz, ali uglavnom vrlo energično, snažno (a i bučno). S Nevenom u duetu prepoštamo se pak onim najfinijim, tihim nijansama izvedbe jazza (gitara i klavir), gdje se čuje svaki, i najmanji i najtiši ton ako treba. Od „glavnog jela“ do deserta…
.
Suradnja s Oliverom i world music
Osim kao glazbenik mnogo si angažiran i kako producent? Kad se spomene tvoje ime javlja se asocijacija glazbenik-gospodin. Surađivao si s osobom uz koju se veže ista ta ascoijacija – Oliverom. Može koja riječ o toj suradnji, on je nekako dio kolektivne glazbene svijesti u nas.
Elvis: Oliver je vjerojatno jedina figura na našoj estradnoj sceni koji je bio „potpuni“ glazbenik. Njegov vokal je ustvari jedna desetina njegovog poznavanja najfinije muzike, da ne spominjem njegovo nevjerojatno sviračko umijeće i beskrajni talent… mi smo se „zakačili“ jedan za drugoga u nekoliko sekundi zajedničke svirke, nakon prvog susreta, a naša komunikacija o glazbi uglavnom je bila neverbalna, otprilike „znaš, ono… onako…“ – „da… upravo tako…“ znači sve smo gotovo telepatski slušali u glavi, pa to snimili…i tako smo surađivali, tako je nastao i „Brod u boci“ i „Tišina Mora“ i pola „Familije“…
Kad je riječ o world glazbi, vjerojatno si osoba koja na ovim prostorima najviše zna o tome. Kakva je situacija danas u hrvatskoj po tom pitanju?
Elvis: Čini mi se da je „world music“ na laganom zalazu, odnosno da se počinje pozicionirati u onoj mjeri u kojoj ima auditorij. Uvijek će biti ljubitelja „Putokaza/Nove Zemlje“, „Putamayo“ izdanja i sl., međutim čini mi se da fokus u Hrvatskoj više nije u tom kutku. Elektronika, beskrajne DJ opcije, fuzije svega sa svačim – naravno, sve je to posljedica opće globalizacije i interneta, i to je nezaustavljiv proces; međutim može biti i vrlo zanimljiv. World music je bio zanimljiv dok nam je Amazona bila jako daleko, a avionske karte skupe.
Kad čovjek pogleda tvoju web stranicu u oko upadne lista nagrada – jako velik broj priznanja svih mogućih vrsta. Možeš li sam izdvojiti jednu koja ti je posebna?
Elvis: Možda ona prva. Berkleejev „Award For Outstanding Musicianship“ iz 1994, koju sam dobio nakon audicije na Umbria Jazzu ’94. To mi je u životu bila prva jasna poruka da ono što radim nije baš loše, i da bih se trebao time baviti ostatak života. I poslušao sam poruku.
.
Liburnia Jazz Festival i Jazz Ex Tempore
Ove smo godine u čudnoj situaciji – sve je stalo zbog pandemije. Što to znači za Liburnia Jazz Festival i Jazz Ex Tempore? Jednostavno prolongirano za neko bolje vrijeme ili …?
Elvis: Nažalost – ne. Grad je povukao sva već odobrena (u našem slučaju i isplaćena) sredstva iz javnih potreba za kulturu – a tu je i Liburnia Jazz i Jazz Ex Tempore – tako da jubilarnog 20. festivala najvjerojatnije neće biti, pa čak i ako se stvore uvjeti za normalno odvijanje manifestacija. Jasno nam je da se kultura prva reže, i da Grad nema priljev sredstava kao u normalnim okolnostima, no to za nas, neprofitnu udrugu bez zaposlenih, znači katastrofu, možda čak i potpuno gašenje 20-godišnjeg upornog truda i ulaganja…
Nadam se samo, ako se stvore uvjeti, da će se dio sredstava ipak vratiti i da ćemo ipak moći odraditi Festival barem u nekoj mjeri, jer opet – umjetnost nam je suvišna samo dok ne uvidimo da je nema. Tada počinje nasušna potreba – za pjesmom, svirkom, plesom… uostalom što najviše nedostaje izoliranim ljudima u karanteni?
Na čemu trenutno radiš? Koje nove projekte planiraš?
Elvis: Prednosti kućnog studija su velike. Osim što nesmetano mogu snimati i producirati glazbu, kako za sebe, tako i za druge, putem interneta se najnormalnije šalju i razmjenjuju snimke, trackovi i audio projekti, tako da taj dio posla nije onemogućen. Međutim onaj krajnji smisao sveg tog je da ta glazba bude izvedena negdje uživo, a to još uvijek u trenutku ovog razgovora, nije moguće.
