GAŠENJE POŽARA NA BRODU MARE EQUATORIALE

Prije 26 godina, riječki vatrogasci junačkim su činom, u nemogućim uvjetima, uspjeli ugasiti požar broda Mare Equatoriale. Bila je to jedna od najzahtjevnijih intervencija tog tipa u povijesti riječkog vatrogastva.

Vatrogasci Teodor Zeoli, Franjo Pavić i Mario Radić u trenutku izlaska iz strojarnice

Tanker Mare Equatoriale

Potkraj 1994. godine na doku u Remontnom brodogradilištu „Viktor Lenac“ nalazio se tanker Mare Equatoriale, nosivosti 20.880 t. Radnici brodogradilišta obavljali su uobičajene remontne poslove na brodu. Sve se odvijalo prema planu do 25. studenog. Tog je dana, u 11 sati i 35 minuta došlo do požara u brodskoj strojarnici, koji je izbio tijekom rada s aparatom za zavarivanje. Požar je izazvala manja eksplozija zaostalih lakozapaljivih para. Na sreću, prilikom eksplozije radnici nisu ozlijeđeni, ali su svejedno odmah napustili prostor strojarnice.

Zbog remonta, stabilni uređaji za gašenje požara nisu bili u funkciji pa su odmah pozvani operativci PVJ-a Rijeka, kojima sam u to vrijeme bio zapovjednik. U brodogradilište smo dojurili s tri vatrogasna vozila. Uz pomoć vatrogasaca brodogradilišta, odmah smo postavili cijevnu prugu s vozila, preko doka, na brod.

Iz utrobe strojarnice broda kroz otvore na glavnoj palubi izlazio je gusti crni dim. Voditelj vatrogasaca „Viktora Lenca“ Đorđe Antić i ja ustanovili smo da je taj dim potpuno hladan, te smo zaključili da ne gore ugljikovodici ili slični opasni spojevi. Na temelju tog saznanja, naredili smo unutarnju navalu.

„Sedmorica veličanstvenih“

U utrobu tankera ušla je fire fighting ekipa od sedam vatrogasaca, opremljenih izolacijskim aparatima. Spuštanje u brodsku strojarnicu bilo je iznimno zahtjevno i teško. Usporedbe radi, to je kao da smo se morali spustiti s krova peterokatnice u podrum, ali kroz gusti dim, u uvjetima slabe ili nikakve vidljivosti, uz dodatni problem svladavanja strmih i uskih brodskih katnih konstrukcija, i to još pod punom vatrogasnom opremom.

Kada smo se napokon probili do središta požara, počeli smo s gašenjem  raspršenim mlazom vode. Tijekom intervencije, jedna je vatrogasna cijev pukla. Cijevna grupa imala je rezervnu, pa smo zatvorili zasun – ventil koji je, nasreću, bio postavljen ispred mjesta puknuća cijevi. U dubini broda, u uvjetima vrlo slabe vidljivosti, pokušali smo promijeniti napuklu cijev. Međutim, prilikom zamjene, cijevi su se zapetljale, a zbog slabe vidljivosti nikako nismo uspijevali osposobiti cijevnu prugu. To je stvorilo dodatnu napetost u ionako teškoj situaciji, a postojala je i realna mogućnost da se naša sedmeročlana ekipa izgubi u velikoj strojarnici. Dozivali smo jedni druge, a zahvaljujući svjetlu naših lampi, nekako smo se uspjeli okupiti.

U tom trenutku, aparati za disanje nekim su se kolegama već počeli oglašavati alarmom, što je bio jasan znak da su im zalihe zraka pri kraju. Vrijeme je sporo prolazilo, ali nama je izgledalo kao da smo u toj zadimljenoj i tamnoj brodskoj utrobi cijelu vječnost. Neizvjesnost je bila sve veća. U jednom trenutku pomislili smo da ćemo izgubiti bitku s vremenom i požarom.

Spasonosna ventilacija

Ipak, ostali smo prisebni. Smireno i profesionalno, bez panike, nastavili smo raditi „na slijepo“, „grizući“, grebući, klečeći…kako god smo znali. Naposljetku, uspjeli smo spojiti  cijevnu prugu. U tom trenutku zatražio sam da se svi vatrogasci poimence jave. Kada sam ustanovio da smo svi na broju, nastavili smo s gašenjem. Kolega Antić sugerirao mi je da zatražimo uključivanje brodske ventilacije, što sam putem motorole odmah i učinio, budući da za izlazak iz utrobe broda više nismo imali dovoljno zraka u aparatima za disanje.

Prvotno, zapovjedni stožer je to odbio, ali na naše inzistiranje i uvjeravanje da smo uspjeli pogasiti požar, te da više nema straha od njegovog širenja preko ventilacije, ventilatori su ubrzo stavljeni u pogon. Osjetio sam kako se brodski prostor u kojem smo bili lagano zatresao, a već za desetak sekundi vidljivost je bila toliko dobra da smo se svi mogli međusobno vidjeti i prepoznati. Kad je prostor do kraja izventiliran, ustanovili smo da su gorjele masne krpe, tavaloni, kablovi, a požarom su bili zahvaćeni i svježe obojeni dijelovi strojarnice.

Tanker “Mare Equatoriale” (izvor: shipsnostalgia.com)

Čudom spašeni

Mi vatrogasci dobro znamo da su brodovi „crna točka“, što se tiče komunikacije radio vezom. Komunikacija u unutrašnjosti broda je, u pravilu, nemoguća misija. Zbog konstrukcije broda, gotovo  je nemoguće uspostaviti komunikaciju među vatrogascima koji se nalaze na intervenciji u utrobi broda, a još im je teže komunicirati sa stožerom ili postrojbom izvan broda. Zato, iako ne vjerujem u čuda, ipak mislim da se u ovoj intervenciji čudo dogodilo. Bilo je to prvi put da sam iz strojarnice nekog velikog broda uspio trenutačno, i bez problema, uspostaviti  jasnu radio vezu sa stožerom na zapovjednom mostu i zatražiti pomoć uključivanjem ventilacije što nam je svima spasilo živote. To je uistinu bilo pravo čudo.

U mojoj dugogodišnjoj vatrogasnoj karijeri, ovo je bilo jedno od najtežih i najopasnijih iskustava, a vjerujem da takvo razmišljanje dijele i ostali sudionici ove iznimno zahtjevne intervencije, moji kolege na koje sam i danas iznimno ponosan: Đorđe Antić, Ivica Čar, Franjo Pavić, Teodor Zeoli, Mario Radić i Tomislav Kurz.

Podaci o brodu

IMO broj 6409650
Ime broda MARE EQUATORIALE
Vrsta broda tanker za prijevoz u ulja
Bruto tonaža 12294 tone
DWT 20880 tona
Godina izrade 1964.
Graditelj CLARK HAWTHORN – JUŽNI TINEZID, Velika Britanija
Posljednja poznata zastava SVETE VINCENTE I GRENADINE
Bivša imena KYRA POPI (do 1984.)
NOVA FORTUNE (do 1983.)
BRITANSKI HAWTHORN (do listopada 1964.)

 

PROČITAJTE PRETHODNI ČLANAK SLAVKA SUZIĆA: PARTIZANKA – EMIGRANTSKI BROD

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here