Proteklih je mjeseci Palača šećerane čestu u središtu interesa javnosti. Snimljene su mnoge fotografije. Riječki fotograf Aleksandar Tomulić u siječnju je za novu fotomonografiju Rijeke snimao svježe restaurirane freske. Ljubaznošću autora, ovdje možete pogledati neobjavljene fotografije koje se nisu našle u monografiji, a svakako su vrijedne pažnje čitatelja.
Palača šećerane
Palača šećerane – upravna zgrada bivše tvornice Rikard Benčić, najreprezentativniji je objekt kompleksa nekadašnje rafinerije šećera u Rijeci i predstavlja najkvalitetniju baroknu palaču na istočnojadranskoj obali, čija je izgradnja 1752. godine označila početak industrijskog razvoja Rijeke. Unutrašnjost zgrade bogato je ukrašena štukaturama, freskama i keramičkim pećima te će rekonstrukcijom i opremanjem ova palača postati sjedište gradskog muzeja. Obnovom i kreiranjem novih sadržaja te preseljenjem Muzeja Grada Rijeke u uređeni objekt sačuvat će se baština bivšeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić te staviti na korištenje budućim generacijama.
Kako bi se posjetiteljima omogućio pristup skrivenom umjetničkom i povijesnom blagu koje ova zgrada krije Hrvatski restauratorski zavod izradio je virtualnu šetnju po njenim prostorijama. Dostupna je na sljedećem linku na web stranicama Grada Rijeke:
https://www.rijeka.hr/virtualna-setnja-upravnom-zgradom-bivse-rafinerije-secera/
Anegdota sa snimanja
“Upućen sam u Palaču šećerane u kompleksu Benčić gdje sam prema sugestijama ravnatelja Muzeja Grada Rijeke Ervina Dubrovića trebao poslikati što se može u tom trenutku jer su konzervatorski radovi u tijeku, a želja je bila da neke fotografije ipak uđu u novu fotomonografiju Grada Rijeke. Rekao mi je Dubrović telefonom što bi se moglo poslikati, na kojoj etaži i u kojim prostorijama te sam se jedne subote uputio put Palače šećerane.
Pronašao sam ulaz, ušao unutra, javio se radnicima, vidio kako to izgleda; radi se naveliko, sve je još u skelama, dosta prašnjavo i prljavo, ali shvatio sam prema prethodnim uputama što konkretno trebam poslikati. Krenuo sam prvo s prostorijom na prvom katu, gdje su na stropu dva ovalna medaljona i jedna krasna freska po sredini. Popeo sam se na skelu koja je bila ispod plafona, visina je bila prilično niska i tu je bilo malo prostora.
Za poslikati jedan medaljon smetale su mi ljestve po kojima sam se popeo na skelu pa sam zamolio radnike da ih maknu. Za četvrt sata poslikao sam što je trebalo te poželio sići. Počeo sam dozivati radnike, ali nitko nije odgovarao, radnika nije bilo.
Stojim gore, ili bolje rečeno čučim, dozivam, derem se – imam solidan glas, ali nitko me ne čuje niti odgovara, radnici su očito negdje otišli. Tada sam se sjetio nazvati Dubrovića na mobitel ako slučajno ima broj nekog njihovog šefa kako bi im on poslao nekoga da mi vrati ljestve. Prošlo je još neko vrijeme, ali ni od toga nije bilo ništa. Na kraju je Dubrović ,koji je bio u gradu, došao osobno u Benčić i donio mi ljestve kako bih sišao dolje i nastavio snimati što je bilo u planu.” – riječi su Aleksandra Tomulića.
„Mala“ ali bitna pomoć uvijek dobro dođe.
PROČITAJTE INTERVJU S ALEKSANDROM TOMULIĆEM
