Uči ekonomiju voli ribariju
Marin Žepina je jedini profesionalni ribar u opatijskoj luci. More i ribarstvo su njegova ljubav još od djetinjstva kad je s djedom odlazio u ribolov. Diplomirani je ekonomist, ali ta ga profesija nije baš uspjela odvojiti od mora. Kaže on da je prošao svašta na moru, da su mu govorili da će ga profesionalni ribarski život umoriti, no more mu još nije uspjelo dosaditi. Marinova barka “Gari” trenutno je jedino mjesto u Opatiji gdje je moguće kupiti ribu. Iako je tržnica otvorena – ribarnica ne radi. “Bolje bi bilo da je sve otvoreno i da počnemo normalno funkcionirati.”, tumači Marin, “…ali meni je ovo vrijeme dano da se ljudi nauče kupovati kod mene. Napravio sam dozvolu za prodaju ribe ove godine, čim je donesen zakon da se može prodavati i s barke.”
Tu oslić, tamo škarpina – pola je prodano prije nego stigne u luku
Otisnuli smo se tako, ujutro oko 6 sati njegovom ribarskom barkom na poziciju od Slatine do Punta Kolove. Tamo je trebalo povući 1200 metara mreže prostice koju je večer prije spustio u more. Došavši do drugog senjala, Marin je zaustavio brod. Lijepo mirno i sunčano jutro dozvalo je i galebove koji su znali da će se izvući nešto i za njih. Barka je stala i počelo je potezanje mreže. Uz zvuk motora i pomoć vinča ide i neizvjesnost koja iznova počinje sa svakim jutrom na moru. Nekako se nije činilo da će ičega biti. Tu i tamo koji oslić, škarpina ili rakovica koje samo zapletu mrežu. Prilično mršavo. Objašnjava kako mu je kolega rekao da malo kasnije diže mrežu jer ovih par dana nakon bure kao da se riba kasnije budi. “Nema pravila.”- kaže Marin izvlačeći mrežu i čekajući neki konkretrniji ulov. U međuvremenu, razgovarajući o svemu i svačemu, ispričao mi je kako mu je žao da ne rade restorani jer je cijena škampa pala sa 250 na 150 kn po kilogramu. Puno je ribe na domaćem tržištu, stoga joj je cijena drastično pala. Ova pandemija je zatvorila granice pa nema ni izvoza. Kako se sunce dizalo tako je počelo biti i više ulovljene ribe, ali već su skoro sve mreže bile u barci. Najbolji je ulov bio u zadnjoj. Uglavnom oslići. Na kraju se skupilo dvije kašete ribe, oko 12 kilograma. Kad je motor ugašen i u vrijeme dok je Marin sortirao ribu u kašete, već je počeo zvoniti mobitel. Ulov je po njemu bio ispod očekivanja, ali nije svaki dan na moru isti i u tome je ljepota ovog posla. Pola ribe bilo je prodano prije ulaska u luku, a u luci je čekalo petero ljudi, što kupaca što znatiželjnika. “Trebaš ići sa mnom kad idem dizati parangal. E tu ima puno raznolikije ribe.”- rekao mi je Marin pozdravljajući me pri odlasku. Pa vidimo se onda ponovo na parangalima!
