Aleksandar Tomulić je riječki fotograf s najviše međunarodnih nagrada za svoj rad. Diplomirao je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Rijeci, radi u informatičkoj struci, no široj je javnosti poznat kao vrhunski fotograf. Kako sam kaže, fotografijom se sustavno bavi od 2004. godine. Osim toga fotografski je instruktor i umjetnički fotograf s visokim zvanjem Excellence FIAP (EFIAP). Uz to, u 2019. godini dobio je do sada najveće priznanje za svoj umjetnički rad – Godišnju nagradu Grada Rijeke za izvanredne rezultate i izuzetan doprinos promociji riječke fotografije u svijetu. Čitateljima Lanterna magazina njegovi se radovi redovito prezentiraju u rubrici Dnevna doza fotografije.
Vi ste riječki fotograf s najviše međunarodnih nagrada, priznanja, diploma. O kojoj se brojci trenutno radi?
-Da, skupilo se toga dosta u ovih preko 16 godina, trenutno sam na brojci 274.
To je zaista velika i impozantna brojka. No, vratimo se na početak. Kad se zapravo javio Vaš interes za fotografiju i kako je to izgledalo na početku?
-Fotografijom se bavim od ranog djetinjstva, kada sam s devet godina dobio svoj prvi aparat Smena 8 (poklon od bake) i odmah zavolio taj medij izražavanja. Naravno, ispočetka je to bilo poprilično jednostavno i dječje, zanimali su me uglavnom obiteljski motivi, iako sam već i tada započeo sa učenjem, proučavanjem, čitanjem, istraživanjem. Kasnije sam nabavio druge aparate, objektive i ostalu opremu te foto laboratorij gdje sam razvijao crno-bijele filmove i fotografije. Pojavom digitalne tehnologije započelo je i moje sustavno bavljenje umjetničkom fotografijom gdje sam primijenio i prilagodio znanja iz klasične fotografije.
Možete li izdvojiti fotografiju ili fotografa koji su Vas posebno inspirirali?
-Ima više fotografa koji su mi na neki način uzori, to su Henri Cartier-Bresson, Andre Kertesz i naš Stanko Abadžić.
Koje je bilo prvo javno priznanje, odnosno nagrada za Vaš fotografski rad?
-To je bila 3. nagrada na Međunarodnom salonu fotografije u Ðurđevcu 2005. godine za fotografiju “U koraku”.
-Fotografija „U koraku“ snimljena je proljeće 2005. godine u Splitu, u staroj gradskoj jezgri unutar Dioklecijanove palače. Popeo sam se na jednu terasu iznad ulice i bio mi je interesantan ovaj prijelaz ravnih kocki u dijagonalne pa sam tu proveo oko 45 minuta i fotografirao prolaznike. Dočekao sam ovaj interesantan par da se pojavi gdje treba i ulovio ih u pravom trenutku. Inače je ova fotografija pred par godina bila i na naslovnici knjige kratkih priča autorica iz udruge Tinta 910.
Svi fotografi amateri prije ili kasnije prođu kroz neki od riječkih fotoklubova. Kakvo je Vaše iskustvo?
-Od 2005.-2015. Bio sam član FK Rijeka, već niz godina sam član KUD-a Baklje i FK Pag jer imam paške (novaljske) korijene, a od prošle godine sam član i FK Color iz Rijeke.
Kako biste ocijenili trenutnu fotografsku scenu u Rijeci i okolici? I malo šire – u Hrvatskoj?
-U Rijeci ima još sjajnih autora koji izlažu na međunarodnim salonima po svijetu i osvajaju nagrade, neka od imena su Ivan Kosić, Zdenko Vukelić, Igor Popović, Amy Jažić. Gledajući šire, u Hrvatskoj, svakako treba istaknuti Petra Sabola, Nedu Rački, Zvonka Radičanina, Miljenka Marottija, Jasminu Gorjanski, Zorana Kolarića, Čedu Grosa, Zvonka Kucelina, Zorana Makarovića, itd. Generalno, situacija nije baš sjajna što se tiče institucionalne podrške, Hrvatski fotosavez se uglavnom bavi samo mladima, a rad po klubovima je kako gdje, tako da je većina autora prepuštena sama sebi. Ipak, kao sjajne primjere bih izdvojio FK Zagreb i FK Čakovec.
Digitalna fotografija učinila je ovaj medij dostupan puno širem krugu ljudi. Je li povećan kvantitet autora i snimljenih fotografija rezultirao i povećanjem kvalitete ili je banalizirao medij?
-Moje mišljenje je da je digitalna fotografija ipak donijela i kvalitetu, jer kreativni autori imaju mogućnost eksperimentiranja koje ih skoro ništa ne košta i odmah vide što su snimili pa su onda i pokušaji vrlo smjeli i daju sjajne rezultate. Naravno govorim o autorima koji se ozbiljnije bave fotografijom, imaju opremu i vladaju tehnikom te promišljaju svaki kadar, ne o ljudima koji okidaju u automatskom modu s nadom da će nešto ispasti dobro.
Osim što ste posvećeni izložbenoj fotografiji održavate i tečajeve fotografije. Kako zapravo izgleda jedan tečaj, od čega se sastoji?
-Da, održavam tečajeve i radionice. Trenutno održavam Tečaj digitalne fotografije i Radionicu
ulične fotografije, a još neki tečajevi i radionice su u pripremi.
Tečaj digitalne fotografije se sastoji od 6 termina po 2 sata, termini su prilagođeni polaznicima i radi se u malim grupama (4-6 polaznika) kako bi svatko mogao aktivno sudjelovati, pitati, komentirati te dobiti komentar na svoje fotografije. Važnije teme koje se obrađuje su: fotoaparat, objektivi, dodatna oprema, postavke aparata, odabir i pristup motivima, kompozicija, obrada fotografija, itd., a sve uz puno primjera i nešto praktičnog rada.
Sudjelovali ste na velikom broju izložbi, ali često ste se našli i s druge strane – kao član žirija. Kako zapravo izgleda proces žiriranja jedne velike izložbe?
-Sudjelovao sam kao selektor ili član žirija na desetak natječaja ili salona, od kojih su neki bili i pod pokroviteljstvom FIAP i PSA. To je čast i zadovoljstvo, ali i odgovornost da bez obzira na svoje afinitete objektivno prosudite nečije fotografije. Često se međunarodni saloni žiriraju na licu mjesta, dobije se računalo s programom za žiriranje i u prvom krugu se ocjenjuju fotografije. U drugom krugu širi krug najbolje ocjenjenih fotografija su kandidati za nagrade i žiri se dogovara koji fotografije će dobiti koju nagradu. Sve je potpuno anonimno i vrlo objektivno, za razliku od nekih manjih natječaja gdje se zna dogoditi da je onaj koji prima fotografije ujedno i član žirija pa onda nema objektivnosti.
Najčešće na salonima i natječajima dobro prolaze fotografije koje na prvi pogled privuku pažnju i imaju ono nešto, da li je to trenutak, emocija, atmosfera, svjetlo, kompozicija, neobičnost, slaganje boje ili nešto deseto.
Planovi za budućnost, možemo li najaviti novu izložbu ili neki novi projekt?
-Nemam nekih velikih fiksnih planova, evo i ova trenutna situacija nas uči tome da planovi lako padnu u vodu. Imam neke okvirne planove, vjerujem da će ove i sljedeće godine biti nekih samostalnih izložbi, nadam se da ću biti jedan od autora jedne nove fotomonografije, a radim i na novim tečajevima (Napredni tečaj digitalne fotografije i Tečaj flash rasvjete). Naravno i dalje ću sudjelovati na raznim natječajima i salonima, pogotovo na onima gdje mi teme budu interesantne.
