Ovisnost
Volosko me moje naučilo s tramontanom leći i s tramontanom se probuditi, po jugu šetati i od valova bježati, na buri stajati, kosom i kožom sol hvatati. Ma nije me samo naučilo; učinilo me ovisnom. Šume i planine zovu me na uspon, pred pustinjama mi noge klecaju, a dlanovi se, unatoč suši znoje, ali ništa kao to veliko-i-plavo u meni istovremeno i tako lako ne budi strah, poštovanje i oduševljenje. Zato nikada neću zaboraviti svoje prvo putovanje u Portugal i prvi pogled na beskrajni razbješnjeli ocean koji mi je pružio. Otada uspješno izmišljam razloge za povratak, ali ne samo zbog osjećaja koje ocean u meni budi, već zbog zarazne bliskosti i povezanosti Portugalaca s njime koju nigdje drugdje nisam osjetila. Malo je takvih mjesta na kojima vrijeme za zalaska staje; ceste puste, auti nagomilani uz kolnike, a ljudi raspršeni po pijesku u tišini upijaju posljednje zrake sunca. Ne pričajući o danas, ne pitajući za sutra. Kolektivna je to mirnoća toliko kontradiktorna zastrašujućoj veličini oceana nezahvatljivoj našim očima. Jedno je od takvih mjesta Nazaré.
Nazaré
Mali ribarski grad u povijesnoj regiji Estremadura, koji je donedavno bio samo jedan u nizu popularnih ljetovališta na živopisnoj portugalskoj Costa de Prati – Srebrnoj obali, no krajem 2011. životi skromnih stanovnika Nazaréa počinju se znatno mijenjati zahvaljujući baš – valovima. Te je godine, već tada legendarni havajski surfer Garrett McNamara ispred Nazaréa odvozio najviši val u povijesti (23,77m) i time se upisao u Guinessovu knjigu rekorda.
Vijest se ubrzo proširila među surferskim krugovima, ali i privukla pozornost svjetskih medija nakon čega se u Nazaréu počinju okupljati brojni zaljubljenici u surfanje velikih valova, a prizori utvrde São Miguel Arcanjo prepune gledatelja očaranih snagom oceana postaju nerijetka pojava od studenog do ožujka. Iz godine u godinu rekordi se, službeno ili ne, obaraju, a trenutni rekord drži Brazilac Rodrigo Koxa s valom od 24,38 m zajahanim 2018. godine.
Spomenuta utvrda nalazi se na samom vrhu litice koja se izdiže na preko 300 metara nadmorske visine dijeleći dvije plaže, južnu Praiu do Nazaré, manje znanu i manje izloženu valovima i popularnu sjevernu – Praiu do Norte, ispred koje se prelamaju najveći valovi na svijetu, južnoj strani gotovo nevidljivi i jedva čujni.
Praia do Nazaré, pogled na utvrdu s južne plaže
Prirodni fenomen
Iza spektakularnih prizora divovskih valova stoji rijedak geološki fenomen; podmorska brazda mjestimice duboka 5000 m i duga 230 km, koja se proteže sve do same obale, pa lomi valove u njenoj neposrednoj blizini. To gledateljima omogućava blisko promatranje i jedinstven doživljaj u surferskom svijetu gdje se veliki valovi uglavnom lome u manje dostupnim krajevima, poprilično udaljenima od obale. Svjetska surferska liga (WLS) iskoristila je posebnost kraja i svake godine organizira evente posebno zanimljive zbog nepredvidive prirode; najavljuju se u pravilu 48 sati ranije.
Jedan je od takvih povijesnih evenata održan u veljači; dok je oluja Chiara Velikoj Britaniji i ostalim zapadnim zemljama donosila razorne vjetrove i kiše, Portugalu je donijela – divovske valove. Tada je prvi put u povijesti WLS-a organiziran timski Tow Surfing Challenge, najavljen samo dva dana ranije. Kako to već obično biva, svaki je moj dosadašnji posjet Nazaréu pratila neuobičajena bonaca, pa sam, čuvši što se sprema, hipnotizirano zakačila fotoaparat na leđa i krenula prema kolodvoru.
Borba
Obzirom da se radi o ekstremnim visinama valova, takvim se uvjetima valja posebno prilagoditi. Za njihovo hvatanje nije dovoljno obično veslanje, već je potrebna pomoć jet-skija ili glisera, pa se ta vrsta surfanja naziva Tow-in surfing.
Ovaj je put 19 trenutno najjačih surfera velikih valova (među kojima dvije djevojke) po prvi put bilo podijeljeno u parove. Dok jedan surfa, par mu čuva leđa na jet-skiju te se izmjenjuju tijekom, kako je najavljeno, 6-satne “borbe.” Borba je to, doduše, jedino sa nepobjedivom snagom prirode koja je neprestano oduzimala dahove nas gledatelja, a sigurna sam, i svih u oceanu. Uz zvuk lomljenja vala i sa slanim kapima vode na obrazima dišemo zajedno s njima. Kolektivna poniznost i uranjanje u ljepotu prirode dok lavine bijele vode svakog časa prijete gutanjem tog sitnog i nemoćnog čovjeka, koji iznova hrabro probija granice mogućega. Tolika sloboda, a tolika nadmoć prirode! Iščekivanje i tišina u jednom, oduševljenje i usklici u idućem momentu, jer iza svakoga vala slijedi novi, podsjećajući da ništa nije stalno ni beznadno okamenjeno.
fotografije: Maja Bačić
