U Rijeci često prolazimo pokraj mnogih fascinantnih zgrada, a da i ne primjetimo bogatstvo njihovih fasada. Potrebno je malo podignuti glavu i pogled. Ispod naslaga prljavštine kriju se pravi biseri arhitekture. Najčešće ne znamo ni kako se zovu te palače. Jednostavno, tu su “oduvijek” i uzimamo ih zdravo za gotovo.
Viviana Bašković Perić, vođena znatiželjom ušla je u mnoge od njih i proučila i fotografirala njihove portune, stubišta, detalje interijera. Sistematski je obradila – istražila i fotografirala dvije stotine riječkih zdanja. Većina tih zgrada se, razumljivo, zaključava, pa švrljanje po njima ne dolazi u obzir, već je potrebno dogovoriti ulazak i snimanje. Tim više, njeni su rezultati još vrijedniji, uložila je mnogo truda i vremena. Ušavši u mnoge portune, detalje riječke arhitekture skrivene od očiju slučajnog promatrača svojim fotografijama učinila je vidljivim.
Jedna od njih je Palača Modello (Palazzo Modello) mnogima poznata kao zgrada u kojoj se nalazi circolo, odnosno Gradska knjižnica Rijeka (ona na početku Korza, prekoputa malog Kraša).
Palača Modello (Palazzo Modello)
Palača Modello izgrađena je na mjestu nekadašnjeg velikog Adamićevog kazališta. Građena je u doba kolere, koja je tada harala Rijekom, a dovršena je 1885. godine.
Prvotno namijenjena smještaju banke, Palača Modello je zamišljena u arhitektonskom uredu Fellnera i Helmera. Gradnju je potakao tadašnji riječki gradonačelnik Giovanni Ciotta, kojemu u čast je 1897. godine na zgradi postavljena spomen-ploča. Dekorativnu plastiku izveo je riječki kipar Ignazio Doneghani, a rešetke od kovanog željeza na ogradi stubišta i na prozorima radionica Matije Dumičića.
U Palači Modello je sjedište Zajednice Talijana Rijeke (Comunità degli Italiani di Fiume)
Tko je Viviana Bašković Perić? Možda je najbolje da se sama predstavi.
– Uvijek sam se pitala kako je to, kada te postave u situaciju da moraš sam sebe opisati, pritom ne uzimam u obzir, niti mogu uspoređivati one dosadne poslovne biografije. Priznajem, zaista težak zadatak, kako osobno, tako kao prezentacija same sebe i za širu publiku. Razgolititi se, nimalo lak zahtjev…
Volim razmišljati, skupim masu korisnih informacija koje procesuiram i spremam za neke buduće projekte. Sebe doživljavam vedrom i društvenom osobom, naslijedila sam od mojih divnih predaka ljubav prema umjetnosti u svim oblicima, prema životinjama, djecu obožavam što nije nimalo čudno s obzirom da radim u školi jedan cijeli radni vijek. U biti, moji nekadašnji hobiji, gimnastika i skijanje, postali su moja profesija. Ja sam naime nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture i radim na dvije osnovne talijanske škole u Rijeci.
Bavim se svime što je vezano uz umjetnost: oduvijek pišem poeziju, crtam, slikam, izrađujem nakit, oslikavam kamene kućice, vaze, a posebno mjesto zauzima ljubav prema fotografiji. Napominjem da sam potpuni amater, međutim, u 40 godina fotografiranja i eksperimentiranja ipak se steknu neka znanja , pa sam evo, u par navrata učestvovala na izložbama koje organizira Fotoklub Rijeka i Talijanska Unija, uspijevajući tu i tamo zaslužiti i po koje priznanje i nagradu.
Jedan sam od administratora FB grupe Nova Riječka Enciklopedija Fluminensia, grupe koja ima 4 godine i 10 vrlo aktivnih admina, a u kojoj se bavimo poviješću i kulturom grada Rijeke. Tajnica sam i novoosnovane Udruge Rikordi.
Otkud ljubav prema portunima? Ne mogu odgovoriti na ovo pitanje ako istovremeno ne uključim i sve ostale detalje koji idu uz njih. Dakle, ne fotografiram samo ulaze u kuće, to je samo jedan dio cjelokupnog istraživanja arhitekture historicizma i secesije našega grada. Izuzetno zahtjevan i složen posao, jer je do vanjskih fasada i portuna je lako pristupiti, taj segment je dostupan svima; zanimljivo postaje, kada se ulazi u hodnike i unutrašnjost zgrada, u njihovu utrobu, tamo je za fotografe poput mene pravi raj, tamo započinje lov na izgubljeno blago. Malo je reći da sam i ja do pred par godina bila potpuni neznalica i ravnodušni građanin ovoga grada. Promatrajući srcem, a ne samo očima, shvatila sam da tako započinje putovanje u prošlost i ljepote Rijeke.
Naš grad skriva neviđena blaga, svakodnevno prolazimo pored njih, mogla bi reći i da hodamo po njima, potpuno nesvjesni povijesnih detalja kojima smo okruženi. Neki su vidljivi, neki su još uvijek zakopani, neki su nemarom i indiferentnošću uništeni zauvijek.
Omiljena su mi sva ona mjesta koja još uvijek skrivaju (za mene) neistražene detalje zlatnih ruku naših predaka . Naravno da su za utjecaj na arhitekturu i razvoj grada zaslužni svi oni koji su u ovom multikulturalnom gradu živjeli složno bez obzira na nacionalnost i porijeklo. Da nam nije bilo Austrougarske i Italije, te svih ostalih naroda koji su u Rijeci pronašli svoje prebivalište i tu ostali zauvijek, grad kao takav danas ne bi postojao. Značajno je da je najveći razvoj doživio od 18. stoljeća do Prvog svjetskog rata. Izuzetno se radujem svakom lajku na FB – ne radi toga jer je to pohvala mojoj fotografiji, već radi toga što znam da sam u tom trenutku pridobila još jednu osobu, i upoznala je s našim prekrasnim povijesnim blagom.
Kada sam postavila album Portuna, u vrlo kratko vrijeme je pridobio simpatije naših sugrađana, dakle ipak imamo osvještene ljubitelje naše povijesti , koji su i svojim komentarima dokazali da im je stalo. Naravno da ljudi vole i lijepo i povijest, problem je u svakodnevnoj užurbanosti, koja od nas stvara automate. Kad moraš juriti na sud , općinu, stare škole i ostale zgrade po neki dokument, zasigurno nećeš zastati i motriti podove, svodove, liftove i stepeništa, U biti, prvi korak započinje na vašem stubištu. Sutradan kada izađete iz kuće, naravno ako stanujete u jednoj od starih kuća, zastanite na trenutak, i promatrajte detalje. Od rukohvata, kovanog željeza, štukatura, reljefa, pozlata, portuna…i javite mi što ste otkrili.
Sretno…čekam vas.
Viviana Bašković Perić
