GODINA U PEĆINI

Da bi saznao kako se živjelo u prapovijesti Mladen je odlučio godinu dana živjeti u pećini. Kad život uspori ritam i vrijeme poprima drugu dimenziju.

Otišao sam na godinu dana živjeti u pećinu, kao Jean Auel. Da se uvjerim kako se živjelo u prapovijesti. Pećina je u potpunosti neistražena. Pripremio sam se za život u kamenom dobu. Susjed lovac mi je nabavio jelena kojeg smo zajedno oderali, usolili meso i uštavili kožu. Odlučio sam da će to biti jedino što ću ponijeti.  Umotan u jelenju kožu odvukao sam na dvije uvezane grane meso do pećine.  Ulazni dio je prostran i vjerojatno se koristio i nakon kamenog doba, u starom vijeku. Puzajući sam se provukao kroz hodnik u njen neistraženi, stražnji dio. Bio je prepun rupa od jazavca i uski prolazi su vodili u raznim smjerovima. Nikamo nisam mogao dalje bez svjetla. Vratio sam se u predsoblje pećine i sjetio se da ionako moram navući drva za ogrijev i ognjište za pripremu hrane. Nisam navikao jesti sirovog jelena. Ali trebalo je prvo naložiti vatru. Trula guba. Ljeto pa je suha. Izdubiš srčiku suhog bagrema, zasoliš suhom izmrvljenom gubom i suhom travom. Drugo suho drvo u drugu ruku i struži po koritu. Strugao sam… jako su me boljele ruke kad je planulo. Malo jelenjeg loja u izdubljenu gubu da jače svijetli i istraživanje počinje. Nakon puzanja i klečanja kroz nekoliko hodnika našao sam savršeno mjesto.  Prava dvorana. Malo stojiš pognute glave, ali mjesta ima za sve.  U jednom kutu niz zid se slijeva voda  i skuplja u lokvi, pa ponire. Vratio sam se po jelena i po drva. Teško je bilo s gubom u jednoj ruci toliko puta. Do dvorane pa nazad. I onda te rupe od jazavca. Ali kad sam se napokon smjestio dobio sam zasluženu nagradu. Osvijetliš, a zidovi oslikani prikazima lova, piktogramima i nepoznatim simbolima. Pogledaš u zemlju izviruju komadi kamenog oruđa, životinjske kosti… valjda životinjske. Raj za istraživača. Brzo sam se udomaćio. Kad je toliko artefakata oko tebe dani prolete za čas. Jedino taj dim od vatre. Malo je zagušljivo. Ii savršena tišina. Povremeno bi mi se učinilo da čujem neko mljackanje, ali vjerojatno je to bilo kapanje vode. Za svaki sam dan urezao jednu recku na jelenjem rogu. Nema ovdje danjeg svjetla, ali ne možeš prevariti bioritam. Od kamenih odbitaka izrađivao sam svoje oruđe.  Jednu od jazavčevih rupa koristio sam kao nužnik. Istina je ono što kažu da mi danas živimo prebrzo. Nakon početne uzbuđenosti, kad dođeš sebi, shvatiš da je ovdje sve usporeno. Vrijeme jedva teče, kao voda na onom zidu. Ili nešto mljacka. I metabolizam mi se usporio. Dani su prošli od zadnjeg mokrenja. I nemam uopće potrebu za spavanjem. Ne trošim se.. Oštrim drveni šiljak, pa ga otvrdnem u vatri, napravim bacač koplja od bagrema. Pokušao sam čak izmijesiti glineni lonac pa ga ispeći u keramiku, ali glina je previše humusna. Mrvi se. Pa se opustiš uz traženje značenja u  piktogramima. Sveopći spokoj. Dobro, malo je dosadno. Koliko sam već tu. Rog kaže preko šest mjeseci. Drva nestaje. Jelen je skoro pojeden i promjenio je okus. Ne može toliko dugo ni sol konzervirati meso u vlažnoj pećini. Možda je vrijeme da se vratim. Ne moram biti baš godinu dana, koliko sam naumio. Ostao sam još nekoliko dana da potrošim drva i pojedem jelena do kraja. Jedva sam pronašao izlaz. Danje svjetlo mi je nabilo prste u oči. Proljetna suša, ili sam u pećini proveo blizu godinu dana.  Ispred kuće sam skinuo jelenju kožu. Svrbjelo me. Izgleda da se nakupila buha. Žena me dočekala čim sam otvorio vrata. „Smm… smm… opet si pušio… podgrij si juhu, u frižideru ti je! Mislila sam da ćeš s onolikim jelenom izdržat barem tjedan dana.“

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here