Pripadam onoj generaciji koja je odgojena na rock muzici s kraja sedamdesetih, s jakim naglaskom na lokalpatriotizam. Možete to nazvati reakcionarnim, dakako, no tako je. U svakom slučaju nitko nije pretpostavljao da će se punk i novi val četiri decenije kasnije institucionalizirati i postati dijelom naslijeđa grada Rijeke. Možda je upravo zbog toga rock postao teritorijem koji se zaobilazi u mladih. Unatoč tim očitim tendencijama u društvu, scena se iznova pomlađuje. Najbolji je primjer bio Opera Industriale, gdje je najmlađi član gitarskog orkestra imao šesnaest (brojkom: 16), a najstariji, nažalost ja osobno, pedesetpet (55). Hoćeš-nećeš prisjetim se djetinjstva i proživljavam ga iznova, doduše bez električne gitare, kao da se reinkarniram. Ali da vam ne tratim vrijeme cmizdrećim retcima o negdašnjem dobu, evo kako smo u međuvremenu dojurili i do Prijestolnice kulture.
Cijelo je ovo stoljeće prožeto snažnim ambicijama lokalne scene da izađe iz tih uskih granica. Zamjetna je, naime, evolucija koja je uvedena s mladim bendovima. Svijet se doista globalizirao i postao platformom za svakoga, pa ako dobro barataš engleskim i vrsno prebireš po instrumentima ne postoje razlozi zašto se ne bi okušao u Kini, Engleskoj, Njemačkoj ili, dovraga, i u Americi! Pritom nitko od učesnika u toj trci nije postao transformirani fanatik koji gazi sve pred sobom, već naprotiv samo netko poput Armstronga čini mali korak za sebe, ali veliki za Rijeku iz koje dolazi. Put je dakako dugačak, mukotrpan, ali više nije utopijski nedohvatljiv.
Ne tako davno odlazak na koncerte inozemnih izvođača bio je big deal. I danas se osjećam gotovo isto, iako ponekad budem ubitačno umoran pa radije ostajem doma buljiti u TV. No, budući mi je muzika toliko važna ne želim propustiti niti jedan iole bitan riječki nastup te hodočastim učestalo koncertne prostore. To su trenuci kad se preobražavam, ostavljam sebičnost iza sebe i prepuštam se onima koji su razodjeveni pod svjetlima reflektora. Volim kad se pjevačica/pjevač došetaju do mikrofona i bez oklijevanja počnu pjevati, sigurno i jasno, s onoliko naprezanja koliko je potrebno da osjetim strast u izvedbi. U nekom trenutku, naravno, osjetim razmetanje, ali zbog toga i jesu ondje, žive paralelnu zbiljnost, proizvode fikciju od koje mi se naježi vrat. I gotovo svaki put kad vidim neki mlađi bend s puno energije shvaćam koliko je intenzivna ljubav koju osjećam prema lokalnoj sceni, ispunjava me utješnim mirom i raspustim kontrolu analiziranja, samo uživam u tom ushićenju uzalud se trudeći nakon toga jednostavno zaspati. Svjetla nastave treperiti u meni, uši ne prestaju cviliti od vrištećih decibela, ali tjeskobi nema mjesta barem za cijeli sljedeći dan. U jedno sam siguran – ova je scena jedna od najvelikodušnijih, ne škrtari na talentima i upornima i ne nalazim dobrih opravdanja zbog čega je toliko optimistično volim.
Foto: Domagoj Kunić
