Nikad nisam bio otet, ni pošteno opljačkan u oružanoj pljački, pa mi se učinilo logičnim otići u Somaliju, gdje navodno još ima gusara. Ali avaj, kako bih se susreo s gusarima u Adenskom zaljevu prošao sam uz Afrički rog nekoliko puta. Od korijena do vrha. Ali od gusara ni G. Možda im se nisam učinio dovoljno atraktivan plijen, ploveći u malenom čamcu s motorom od četiri konja. Zato sam ponovno zaobišao vrh roga i uputio se prema Mogadišu veslajući uz jugo-istočnu obalu Somalije. Svjećica mi ispala u more dok sam je odmašćivao. Odlučio sam otići u najveći grad i raspitati se da li je uopće sezona gusarenja, ili zapravo veslam uzalud. Kad sam stigao u Mogadiš i izašao iz čamca, skinuo sam šešir da obrišem znoj, a odjednom je zbog ćelave glave mnoštvo djece vidjelo moju boju kože i skupilo se oko mene zamijenivši me s europskim humanitarcem. Dao sam im da podjele vrećicu ušećerenog duda, koju nosim sa sobom još iz Tadžikistana. Bili su mi zahvalni. Ukusni su dudovi. Ali ipak su me pitali imam li somalijskih šilinga, ili somalilandskih, ili puntlandskih. Kad sam im priznao da nikad nisam vidio ni jubalandski šiling, pomalo razočarano su me pustili na miru. Stari prodavač čaja i hašiša na mogadiškoj tržnici, isto misleći da sam humanitarac, rekao mi je da Somaliju mogu osjetiti samo ako se popnem u brda i spustim se veslajući niz rijeku Šebele. Poslušao sam ga, iako nisam došao osjetiti Somaliju nego tražiti gusare. Stari motor sam prodao za stotinjak somalilandskih šilinga. Ni danas ne znam jesam li dobro prošao. Šebele je na početku riječuljak, ali čim se spusti u dolinu postane ozbiljna rijeka i kad misliš da će se raširiti u nepreglednu deltu, Šebele se raširi i postane plitka močvara uvečer zaogrnuta oblacima komaraca. A onda se i to vode isuši i nestane ne stigavši do mora. Do mora sam morao nositi čamac na leđima razmišljajući što mi je stari Somalijac želio reći. Mora da je nešto iz Somalijske povijesti, o čemu ništa ne znam. Zemlja Somalija, kao i rijeka, započela je obećavajuće izborenom samostalnošću, pa se izgubila u močvari. Stigavši do mora zaveslao sam prema sjeveru i odmah iza prvog rta naišao na gusare. Ukrcali su me u svoj čamac i gledali kao ribolovac koji je ulovio glavoča. Vidjeli su odmah da za mene ne mogu dobiti nikakvu otkupninu, zato sam im dao poslovnu ponudu.
– Vi ovdje nemate centralnu banku, a imate nekoliko tiskara novca, što legalnih, što ilegalnih. A ja u Hrvatskoj imam nekoliko prijatelja koji bi sigurno željeli tiskati novac. Pustite me i ja vam nađem posao.
Pustili su me, kao što baciš glavoča u more. Javio sam im se nakon petnaestak dana po povratku u Hrvatsku, kad sam se raspitao o mogućnostima poslovne suradnje. Napisao sam im mail pa ću ga prenijeti u cijelosti:
Pozdrav gusari,
Žao mi je ali nitko ne želi tiskati novčanice kod Vas, ukoliko prije ne obavite Vašu građansku dužnost. U prilogu su Vam podaci koji su nam potrebni da Vam dostavimo potvrdu o hrvatskom državljanstvu, hrvatske putovnice, i glasačke brojeve, kako bi mogli obaviti glasovanje za Hrvatski parlament u našem konzulatu u Mogadišu. Sve to uz uvjet da potpišete bianco pristupnicu stranci, koju Vam dostavljamo u prilogu.
Uz uvjerenost da ćemo zajednički pobjediti na izborima srdačno Vas pozdravljam!
Vaš talac
