Želio sam provjeriti imam li neandertalskih gena. Posljednja otkrića vezana uz neandertalskog čovjeka, koja ukazuju na to da je svirao frulu, nosio ogrlice, zakopavao mrtve i miješao se s kromanjoncima toliko me zaokupila da sam morao poći u osobno istraživanje. Zavirio sam u korijenje obiteljskog stabla, ali jalov posao. Jako se to grana. Nekim se precima u opancima 1714. gubi trag negdje na istoku prije nego došetaše iz smjera Izačića, a neka prapranonica mi je još u 17. stoljeću mlatila pijanog muža na Susku. Onih par crvenih dlačica na zulufima valjda vučem iz slovenskog primorja. Uglavnom, nije da su ti moji preci uredno zapisivali što su radili, čime su se bavili i s kim su ljubovali, kao što ja to radim. Trebala mi je neka druga metodologija. Zazirao sam od genetske analize da si uz porijeklo ne otkrijem i pregršt nasljednih bolesti. Zato sam se, sjetivši se Jean Auel, odlučio za izravan posjet mjestima na kojima su neandertalci obitavali. Naime, prema Auel, neandertalska inteligencija, ili bolje rečeno pamet, razlikovala se od naše po tome što su njihovi najpametniji pripadnici imali sposobnost sjećanja generacijama unatrag i znali koristiti iskustva svojih predaka. Tom logikom, ako sam dijelom neandertalac, treba mi samo okidač koji će me podsjetiti na živote predaka.
Otišao sam u posjet našem poznatom muzeju u Krapini i brzo se sprijateljio s kustosima. Kad sam im rekao za potragu za svojim neandertalskim precima ispočetka su me gledali podozrivo. Ali neposredan kakav jesam… Ubrzo sam se dopisivao, razgovarao i družio se s vodećim antropolozima, povjesničarima, paleontolozima, geolozima, istovremeno svjestan da mi treba izravniji pristup. Počeo sam obilaziti arheološka nalazišta i pećine. Krapinu, dolinu Neandertal, pa u Španjolsku, pa u Vindiju, pećinu na Dugom otoku… U Mujinoj pećini sam proveo nekoliko tjedana spavajući na ležaju od lišća kraj improviziranog ognjišta, ne bi li mi atmosfera probudila neki osjećaj. Neko prasjećanje iz dubine uma. Ništa se nije dogodilo. Kad sam već namjeravao odustati stigla mi je SMS poruka od prijatelja znanstvenika:“Čovječe, našli smo drugu sviralu. Za ovu sam siguran da pripada musterijanskoj kulturi. U neandertalskom je sloju, nema greške. Znaju za nju samo dvoje studenata i ja. Nisam je još stigao ni nacrtati u mjerilu. Ako želiš možeš je vidjeti i držati u ruci.“ Pojurio sam na mjesto sastanka u njegovu klet. Dvoje studenata se smijuljilo na terasi ispred drvene kućice. Čini se da su popili previše vina ili… Kad sam ušao i mene je ponudio vinom i izvadio zamotuljak iz frižidera. Odmotao sam dvije salvete i u ruci mi je bljesnula koštana svirala. Imala je dvije rupice na bočnim stranama i jednu u sredini malo poviše njih. Naslonio sam uži dio na usne, prstima pokrio rupe i počeo puhati. Ništa se nije dogodilo. Pokušao sam tehnikom puhanja trube. Ništa. Flaute. Ništa. Pa klarineta (pomoglo mi je što sam multiinstrumentalist s nekadašnjom karijerom u jazz krugovima). Ništa. Fagot. Ništa. Okarina. Upalilo je. Prostorijom se raširio vrlo ugodan zvuk. Polako sam otvarao i zatvarao rupice. Ispočetka mi se po glavi motala neka pjesma od Severine, ali onda sam se polako koncentrirao na ton i melodija je došla sama. Ubrzo me vratila tisuće godina unatrag. Valjda preko trideset tisuća. Bio sam u pećini, oko mene su se nalazili moji preci velikih očnih duplji i malo čvršće građe. Vidjelo se odmah da smo srodnici. Svi smo ličili. Svirali su kao ja i pjevali. Oni su se polako izmjenjivali, a pećine su postajale oslikane. U rukama su ubrzo držali glinene pločice, jedan je kraj mene čitao Gilgameš. Razbacani papirusni svitci. Pa kineske vaze iz ne znam koje dinastije. Nismo više bili u pećini nego je oko nas bio, čini mi se, Mohenjo Daro. Pa se u očima mojih rođaka vidio plač. Gorjela je knjižnica u Aleksandriji. Oči su nam vratile sjaj dok smo precizno slagali kamenje gradeći Machu Pichu. Vratili se u Europu. Jedan recitira Dantea. Il je to sam Dante? Mona Lisa, Rembrant, Goya, Van Gogh, svira klavir Beethoven, Bach, pa opet slikari, vidi Poe!… Ne uspijevam nabrojiti ni ono što prepoznajem. Mjenjaju se sve brže… i moji rođaci… polako se gube. Prevladala je ponovno druga strana u mom sjećanju. Nisam više neandertalac. Izašao sam iz transa. Postajem svjestan da je ono što nas vuče umjetnosti zapravo neandertalski gen. A ja sam ponovno kromanjonac u vikendici. Upaljen je televizor. Prijenos nogometne utakmice. S tribina ori:“U, u, u…“, igraču protivničke ekipe druge boje kože. Čuje se i:“Ubi, ubi, ubi Srbina!“ Pitam profesora:“Koji je rezultat? Propustio sam skoro cijelo poluvrijeme.“
