Muči me već dugo ta priča s globalnim zatopljenjem. Je li se već događa? Koliko će se dići razina mora? Neki znanstvenici kažu suprotno. Da nam dolazi ledeno doba. Priključio sam se kao kuhar internacionalnoj ekipi znanstvenika pod pokroviteljstvom Kraljevine Danske u njihovom istraživanju ledenjaka Storbuskerl na Grenlandu. Brodom do Grenlanda, pa terencima do prve stanice, velikim transporterom na gusjenicama marke SAAB do baze na rubu Storbuskerla. Kućica s krovom od pocinčanog lima. Vrata se otvaraju prema unutra. Ako preko noći napada snijeg ujutro možeš izaći. Spavaonica, blagovaonica, izba od kvadratnog metra s kantom za nuždu i komadić kuhinje, gdje ja gospodarim. „Zatvori vrata lijenčino!“ Jamers iz Sjevernog Jutlanda je viknuo Toveu iz Vejlea u Južnoj Danskoj. „Vi Jutlandci uvijek nešto serete“, rekao je Tove zalupivši vratima. Seizmolog iz Japana se nije osvrtao na dansku svađu sjevernjaka i južnjaka i dao se na posao iščitavajući rezultate i uspoređujući ih s onima u proteklim razdobljima. Broj potresa se uslijed kretanja ledenjaka znatno povećao. Kaže tridesetak posto. Stručnjak za povijest ledenjaka iz Gane se zainteresirao za njegove rezultate. Prekinuo sam njihovu raspravu iznoseći na stol netom pečenu musaku od svježeg povrća s kozjim sirom, začinjenu sitno nasjeckanim bosiljkom, timijanom i umakom od trnina, gloginja i putem nabranih brusnica. Ujutro smo bili na ledenjaku. Zabadao sam nos u posao malo Dancima koji su se svađali, fotografirali i dokumentirali ogive. Malo sam smetao Japancu, malo Gancu, malo kazahtanskom ekspertu za bušenje i stručnjaku za praćenje razine mora s Maldiva, koji su spustili sondu u dubinu ledenjaka preko tristo metara. Sve me zanimalo. A oni su neprekidno tresli glavama i mrštili obrve. Znao sam da nešto nije u redu. Čim smo se vratili, započeli su raspravu u blagovaonici. Iznio sam im varivo od lobode i štira, začinjenu nezrelim cvijetom stolisnika i mente, te ovčetinu u svježem kupusu kuhanu na listovima lovorike s prilogom od preprženog poriluka nasjeckanog na kolutiće i mariniranog u maslinovom ulju s vlascem, bijelom mrkvom i zelenim paprom. Klimali su glavama međusobno potvrđujući zaključke. Dok sam u kuhinji spremao tortu „ledeni vjetar“ za desert, čuo sam da je brzina kretanja ledenjaka ubrzala s devet, na četrnaest metara na dan, da su ogive od 1957. godine na ovamo sve tanje i tanje. Da je na dnu ledenjaka ove godine zabilježena rekordna količina vode. Uspoređivali su to s rezultatima istraživanja na Antarktici, koji su govorili isto. Ali nisam razumio što to znači. Često su ponavljali riječ katastrofa. Pogotovo Maldivac. Kad bih im postavio neko pitanje hvalili su moju kuhinju. Tu noć dok su se Danci svađali u spavaoni, Ganac im je odjednom viknuo:“Vi se svađate, a sutra ćemo možda saznati brzinu događaja.“ Sutra sam samo dio vremena proveo s njima odlučivši ih počastiti pravim ručkom, ne bi li ih udobrovoljio i tako saznao ono što me zanima. Vratili su se pola sata iza mene. Taman kad je sve bilo spremno. Neću sad o meniju, nije ovo mjesto. Izgledali su kao da ih je netko izmlatio. Šutjeli su cijelo vrijeme za ručkom i mrljali vilicom po tanjuru. Ostalo je toga jela… Na rastanku su me zagrlili kao da odlazimo u rat.
Iz Danske sam išao vlakom prema Hrvatskoj. Sam u kupeu. Grijanje jako pa sam otvorio prozor. Ubrzo sam zaspao. Smorilo me. A san… Sanjao sam da sam na Grenlandu prošetao da naberem svježih začina, kad pred mene polarni medvjed. I trčim ja, bježim i kad sam malo odmaknuo da me ne vidi, brzo se zatrpam u snijeg. Preko glave. Iz sna me u kupeu probudila hladnoća. Smrzo se kraj otvorenog prozora. Vani vidim zahladilo, a usred ljeta. Skoro mraz. I odjednom mi sine. Sve se posloži. Katastrofa, smrknuta lica, moj san, ovo naglo zahlađenje, brzina događaja. Nazvao sam prijatelja pisca u Rijeku:“Kapidžiću, objavi onu „Zimomoru“, to će uskoro postat hit!“ Dolazi nam ledeno doba.
