BLISKI ISTOK

U želji da doprinese smirivanju napetosti između Izraelaca i Palestinaca, o čemu cijelog života sluša ( i mi svi isto ) Mladen se ovaj put našao u pojasu Gaze. Kako je tekla priča o mirenju nepomirljivog ... pročitajte

Od djetinjstva me na TV-u prate vijesti o sukobima između Izraelaca i Palestinaca i odlučio sam dati svoj doprinos miru na tom prostoru. Ambiciozan zadatak, ali činilo mi se da način kako doći do rješenja treba tražiti u pozitivnim primjerima iz prakse.  I rješenje mi je stajalo tu pred nosom. Daytonski sporazum. Nakon žestokih sukoba, naši susjedi sad žive mirno i prosperitetno. Poštuju različitosti, ali i istinski drže do zajedništva, što se vidi i u dobrim rezultatima nogometne reprezentacije na kvalifikacijama za prošlo nogometno prvenstvo.

U Palestini su okolnosti sukoba nešto drugačije, no postoje određene sličnosti. Stupio sam u kontakt s ruskim i američkim veleposlanstvom, te predstavnicima Vijeća sigurnosti.  Nije bilo teško nagovoriti ih na konferenciju kad sam im poslao svoju biografiju. Sasvim je sigurno pomoglo i to da dolazim iz Hrvatske. Zemlje prepoznate po svojoj dosljednosti u vanjskoj politici, te značajnog i odlučnog čimbenika u svim važnim svjetskim pitanjima. Veći problem je bio na mirovnu konferenciju dovesti Izraelce, Palestince i pronaći treću sukobljenu stranu. Srećom, posredstvom svog prijatelja iz Hamasa, pronašao sam nekoliko pravoslavnih obitelji na Zapadnoj obali. To mi je pojednostavilo prepisivanje nacrta sporazuma, a i nisam morao brisati neke članke. Za mjesto održavanja konferencije odabrao sam grad Džabalija u pojasu Gaze, do sad poznatu samo po izbjegličkim logorima. Želio sam da konferencija teče iza zatvorenih vrata i da ne izvještavamo novinare dok ne dođemo do konkretnih rezultata. O prvom danu ne bih.  Nakon predstavljanja mog koncepta  jedva je zatomljen smiješak američkih predstavnika i djelomice  prikriveno rusko gurkanje laktom. Ostatak dana proveo sam uvjeravajući prisutne da idućeg dana uopće dođu na konferenciju. Izuzetak su bili dvoje Armenaca i jedan pravoslavni pop, kojima se prijedlog dopao.  Cijelo kasno poslijepodne, večer i noć  grozničavo sam razmišljao o promjeni strategije predstavljanja budućeg  sporazuma.  Od teksta, nisam želio odustati. Ujutro sam obavjestio sve strane da imamo slobodan dan uz daljnju zabranu komunikacije s novinarima. Odlučio sam pozvati predstavnike bosanskih entiteta da im osobno svjedoče o valjanosti  potpisivanja takvog sporazuma i njegovog provođenja. Idući dan  do ručka proveo sam izbjegavajući konkretne odgovore čak i na načelna pitanja vidno postavljena da prođe vrijeme. Besciljno sam pogledom šarao po stolu kad bi me pogledao netko iz Fataha ili Likuda. U jednom trenutku pomogao mi je šef restorana šapnuvši da nisu predvidjeli mjesta za predstavnike iz BIH. Stigli su! I ručak je donio željeni predah.  Šef restorana je ugurao stolice i posuđe za bošnjačkog predstavnika između predsjednika Fataha i Amerikanca, a visokog funkcionera iz Republike Srpske između vođe Likuda i Rusa.  Za predstavnika iz Mostara nije bilo mjesta pa ga je smjestio između pravoslavnog popa i jedne bakice armenskog podrijetla. Za ručkom su se svi vidno oraspoložili i počeli međusobno opušteno pričati. Primjetio sam da predstavnici BIH uz sve mane hvale ustrojstvo svoje države ukazujući koliko je takav sustav blizak svakom pojedinom čovjeku. Podjela na entitete i kantonalne predstavnike s brojnim funkcijama omogućuju skoro direktnu demokraciju približavajući se krilatici:“Jedan glas, jedan zastupnik u državnim tijelima, jedna zastupnička plaća“. Predstavnici sukobljenih strana su sa zanimanjem pratili iskustva svojih europskih kolega.

Nakon stanke, kao da se nešto okrenulo. Predstavnici Likuda i Fataha su sami izrazili želju za nastavak konferencije, tražeći jedan dan predaha da bi razmotrili mogućnosti skoro direktne demokracije, ističući da je kantonalna podjela sa svim pojedinim nivoima i ministarstvima vrlo zanimljivo rješenje. Čuo sam kako se ruski veleposlanik obrecnuo, ali ga nisam u potpunosti razumio.  Razumio sam samo „uhljebljivanje rodbine i prijatelja“. Američki veleposlanik je nasuprot tome pruzeo glavnu riječ pokušavajući sve predstaviti kao američku inicijativu. Jedan od predstavnika Likuda iz centrale u Tel Avivu izrazio je neslaganje s  budućim predstavnicima Republike Izraelske, ali čini se da su ga brzo ušutkali. Sve je teklo prema planu i sporazum je u osnovi prihvaćen. Ostala je samo teritorijalna raspodjela, ali činilo se da će tripliranjem predstavnika na spornim područjima i to biti riješeno. Pomislio sam da je trenutak da se povučem. Ionako ne volim odgovarati na pitanja na press konferencijama.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here