Zadnji su dani prosinca i nakon sezone kiše i magle kada aktivnosti u planini i nisu najveći užitak, zapuhala je bura, rastjerala oblake, pojavilo se sunce, počeli su se ukazivati obrisi otoka, obližnjih brda, udaljenih planina i ljubitelji prirode izjurili su van.
Za zadnji izlet u godini na koji se nose kolači, šampanjci i slično, Platak i okolni vrhovi su idealan izbor. Blizu je i izbor staza je velik. Ovaj put smo izabrali kružnu turu vrhovima sjeverozapadno od Platka u duljini od 16 km i 6-7 sati hoda: Planina (1425 m) – Guslica (1490 m) – Mirnjak (1426 m).
Već uobičajeno veselje pred izlet začinio je i snijeg. Prije no što sam počela planinariti mislila sam da zimi i po snijegu planinare samo Stipe Božić i njemu slični profesionalci, ne i obični ljudi, a onda sam u planinarskoj školi htjela – ne htjela otkrila zimske uspone i oduševila se.
Šuma pod snijegom uglavnom izgleda kao u bajkama, nema hrpe kukaca kao ljeti, nema blata kao u jesen, snijeg je čist i mekan i nije drama ako padneš, ne trebaš brinuti o svakom koraku i kamenu jer ih niti ne vidiš, nije vruće,… Zapravo, prilično je hladno i sve ovo je idiličan opis zimskog uspona. Osim snijega ima i leda koji je opasan, može biti i starog, bljuzgavog i prljavog snijega, snijeg može biti mokar, visok par metara, neprohodan, može i padati, puhati i biti stvarno ledeno, često se nosi hrpa teške opreme,… Svejedno, ja volim zimske uspone.
Krećemo prije 9 sati makadamskom cestom od velikog doma na Platku i to odmah oštrim tempom. Valja se zagrijati, dan je vedar i burovit, temperatura oko -6 °C, a i ostatak dana će biti ispod nule. Nakon nešto više od 4 km skrećemo s makadama u šumu. Šuma je najljepša kada je zelena, ali stabla se najbolje vide zimi kada ih lišće ne skriva. U šumama oko Platka rastu uglavnom bukve, često iskrivljene, savijene, puknutih grana i neobičnih oblika koji svjedoče o njihovoj borbi s negostoljubivim vremenom. I neka od stabala pored kojih sada prolazimo tijekom zime polomit će snijeg i vjetar.
Šumsko tlo pokriveno je tankim slojem snijega, taman da se lijepo hoda. Ne puše pa nije pretjerano hladno, no pauze su svejedno kratke jer se tijelo brzo hladi kada se ne krećeš. Šumom hodamo oko sat vremena do vrha Planine. Ovo mi je prvi put na ovom vrhu i čeka me ugodno iznenađenje – treba se popeti stijenama do vršnog grebena. Nije to neko dugo i ozbiljno penjanje, ali veseli me svaki put kada se moram poslužiti i rukama.
Planina je visoka 1425 m, ali izgleda kao prava, velika planina, ima stotinjak metara dug goli greben na kojem puše, hladno je, nema zaklona, a pogled po ovakvom danu puca sve do alpskih vrhova. Nakon fotografiranja brzo se spuštamo u zavjetrinu i radimo pauzu koja na vrhu nije bila moguća. Kolači se neće pojesti sami. 🙂
Put nas dalje vodi na Guslicu, penjemo se po sjevernoj strani. Sjeverna strana planine znači da zimi nema sunca, da je osjetno hladnije i ima puno više snijega koji se zadržava do dugo u proljeće, a Guslica ima i izuzetno strmu sjevernu stranu obraslu klekovinom. Srećom, u zavjetrini je. Sporo napredujemo, kliže se i svakim korakom se za prolaz borimo s klekovinom. Penjući se uživamo u pogledima na osunčanu Planinu i Kamniške i Julijske Alpe. Ovo je najzahtjevniji, ali i najzabavniji dio staze i čini mi se da smo za čas došli do vrha. Gotovo okomito iznad nas počeo se ukazivati suncem obasjan novi toranj na Guslici. Još malo i na sunčanoj smo strani, pogled na Kvarner je prekrasan. Bura brije i spuštamo se u zavjetrinu bivšeg vojnog objekta na dogovor oko nastavka puta: Mirnjak ili Snježnik. Odluka pada na sat vremena udaljeni Mirnjak, većina nije bila na njemu.
Staza do Mirnjaka je mirna. Vodi kroz šumovitu kotlinu u kojoj nema vjetra, a do vrha opet moramo upotrijebiti ruke i popeti se po stijenama. Vrh je mali, jedva na njega stanemo, ali kao i svi vrhovi u okolici ima sjajan pogled i neobično je gledati Snježnik sa „stražnje”, sjeverne strane.
S Mirnjaka se vraćamo na Platak stazom koja vodi ispod Snježnika. Bura puše jako, lice se ledi, one naočale za mećavu bi sada dobro došle, vjetar otima mobitel iz ruku i teško je fotografirati njime. Snijega ima dosta, sunce već baca duge sjene, pogled na Snježnik i dom koji se ukazuje je prekrasan. Žurimo se maknuti s vjetrometine, ali i uživamo u neposrednom kontaktu s prirodom.
Nakon standardnog kukanja oko sudbine napuštenog doma na Snježniku, dobro poznatom stazom kroz Grlo, za manje od sat vremena evo nas na Platku u domu na pivu. Obrazi nam bride, no ipak smo svi oduševljeni izletom. Hladnoća nije problem kada si pametno obučen. Jedna od možda najvažnijih stvari koje sam naučila planinareći je kako se obući za koji izlet. Ovaj put sam sve savršeno pogodila, od čarapa do fantomke.
