Sanjao sam da su svi otišli tražiti posao u Njemačku i da sam u Hrvatskoj ostao potpuno sam. Probudio se u znoju. Valjda deka previše u kombinaciji s vijesti o broju iseljenih u prošloj godini. Zaguglao sam željeći odgonetnuti značenje sna i saznao da u Kini postoji pusti grad Kangbashi u kojem, iako je izgrađen za preko milijun, živi svega dvadesetak tisuća ljudi. Morao sam to otići vidjeti. Proganja me još od malena horor priča „Pale sam na svijetu“. Prva lektira. Želio sam se suočiti s jezom. Recimo sam u praznom tramvaju. Ili čuti kako odzvanjaju moje cokule po praznom holu zavoda za zapošljavanje.
I kad sam stigao u Kangbashi… Mislim grad je zaista pust. I ima sve što grad treba imati. Semafori se pale i gase, ali nema automobila. Sve službe rade, ali zaista nema ljudi, a kamo li redova. Moderni kolodvori, nema putnika. Prostrani parkovi i trgovi s monumentalnim spomenicima, a nema ni golubova. Priznajem, bilo je tu nekoliko napada panike kad sam želio izjuriti u mongolsku pustinju ne bi li bio sam u prirodi, umjesto u gradu i tako ublažio strah. No, prilagodljiv kakav jesam, uselio sam se u jedan od praznih nebodera i zauzeo njegov stodeveti kat. U večernjim satima se ne može ovdje spavati. Pogledaš kroz prozor u nebodere preko puta tvog, a ne gori ni jedno svjetlo osim onog pred ulazom. Iz dosade sam počeo razmišljati što učiniti da gradu vratim ljude. Točnije dovedem. Ovdje ih nikad nije ni bilo. I cijela noć… Kako? Trebaju nešto raditi i zarađivati pobogu! Najprije su mi misli išle u smjeru proizvodnje kobiljeg mlijeka. Onda se sjetim da u ovim pustinjama oko grada ne možeš nego ekstenzivno, a parkovi su malog kapaciteta. S ugljenokopima i prirodnim plinom su kineske vlasti već probale. Ne dolaze ljudi zbog toga. Ne bi radili u rudnicima. Mislio sam njihovom ministarstvu predložiti da se počne koristiti našim izuzetno uspješnim modelom razvoja ratom opustošenih područja putem poticajnih sredstava za područje od posebne državne skrbi. Ali ovdje su poticajna sredstva veća nego bilo gdje u Kini, ili Hrvatskoj. Pomislio sam da bih mogao ponuditi jedno drugo kvalitetno rješenje iz Hrvatske. Kako trenutno u gradu žive samo državni službenici i nekoliko vlasnika dućana i gostionica, sličnost s hrvatskim modelom nametnula se sama od sebe. Već sutra sam dogovorio sastanak s ministrom za demografiju i urbanizam. Saslušao je pozorno moj prijedlog i rekao:
-Vrlo je zanimjiva vaša ideja da, na neki način, marketinški predstavimo prednost preseljenja u Kangbashi ističući da u njemu živi više državnih službenika nego ljudi u privatnom sektoru. Zaista bi kineskim državljanima bilo primamljivo da za dijete mogu imati svog osobnog učitelja, referenta za mirovinsko i zdravstveno osiguranje koji ti dolazi kući. Ili recimo svog komunalnog redara koji ti odnosi smeće do kontejnera. Ipak, bojim se da bi polučivanjem rezultata vrlo brzo umanjivali razlog dolaska. Mislim, ako ih se veći broj doseli, gubit ćemo kvalitetu usluge državnog sektora i onda… A i produktivnost naših službenika se nikako ne može mjeriti s visokom učinkovitošću vaše javne uprave u Hrvatskoj. Svejedno vrlo sam zahvalan što ste vaše razmišljanje podijelili s nama.
Sjedio sam razočarano na klupi u parku ispred ministarstva i hranio vrapce. U Pekingu ima i vrabaca i golubova. Pokraj mene je sjeo sredovječni dugokosi muškarac uljudno pitajući je li slobodno. Ubrzo je izvadio tablet s tipkovnicom i počeo pisati. Nisam odolio da ne virnem. Nije se moglo baš dobro razumjeti. Neki arhaični dijelekt mandarinskog. Mnoge simbole nisam razumio, ali uspio sam zaključiti da se radi o lirskoj prozi. Upoznao sam se s njim kad je završio odjeljak. Ispalo je da je objavio dva romana više od mene, ali da ima spremne zbirke pjesama koje nitko ne želi objaviti. Zato sad piše lirsku prozu u formi romana ne bi li je podvalio nekom izdavaču. I tad mi se sve složilo u glavi kao mozaik. Umjesto da ispravljam, prikrivam, ili ublažavam loše strane života u pustom gradu Kangbashiju, upravo ću te mane istaknuti kao prednost. Nudit ću urbanu osamu. Kome? Pisci traže osamu. Umjetnici općenito, ali posebice pisci. Skočio sam s klupe i uputio se u ministarstvo kulture. Lako sam došao do ministra . Bit će da me je preporučio ministar za demografiju i urbanizam na kojeg sam ostavio dobar utisak. Srdačan čovjek ovaj kulturnjak, povjesničar po struci. Dosad je izdao dvije povijesne knjige o sudjelovanju Mongola u kineskim ratovima na strani Čang Kai Šeka. Čim sam mu izložio ideju, da privučemo pisce životu u gradu garantirajući im izdavanje knjiga bez obzira na književnu vrstu, stil, žanr, ili ciljane čitatelje, oduševljeno je skočio.
-Izvrsno! Tako ćemo ih imati sve na okupu!
