Jesen je u Rijeci. U nizu kišnih tjedana smjestila se vedra nedjelja kakvu dugo nismo vidjeli. Provodim je kod kuće, a na fejsu mi iskaču bajkovite slike od pred par godina s vikenda u Frbežarima s planinarskom školom i prvim snijegom. Sunce, kiša, snijeg, sve su to jasne asocijacije na Žbevnicu.
Žbevnica (1014 m) je brdo na Ćićariji i najzapadniji hrvatski tisućnjak. Lijepo je tamo, ali ništa posebno. Opet, Žbevnica mi je nekako uspjela postati trofej za koji se treba potruditi, vrh koji nije lako osvojiti, pogled koji samo rijetki uspiju doživjeti.
Jedne nedjelje u veljači Kamenjak je organizirao izlet na Žbevnicu i u opisu je stajalo: „U slučaju burnog vremena pripremite toplu kapu i rukavice jer po izlasku na otvorenu padinu hodat ćemo još oko 20 minuta izloženi doista hladnim zimskim uvjetima, ali zato će nam se s najviše točke Žbevnice ponuditi pogled na cijeli greben Ćićarije, Brest, slovenske i talijanske Alpe, Dolomite, Tršćanski zaljev…”.
Prognoza nije obećavala čist pogled i vedro nebo, ali ipak se sakupila grupa planinara i krenula sa željezničke stanice u Buzetu. Vrlo brzo je počela padati kišica, izvukli smo kabanice i nastavili. Ne postoji loše vrijeme, postoji samo loša oprema, ali da postoji snježna mećava u Istri to ipak nitko nije očekivao.
Kod sela Brest (oko 700 mnv) kišu je zamijenio snijeg i već nakon parsto metara hodali smo po 10-20 cm snijega. Kako smo se uspinjali tako je visina snijega rasla, temperatura padala, vjetar jačao. Nema puno fotografija s takvih izleta jer najčešće moraš skinuti rukavice i do aparata sklonjenog u nekom suhom džepu treba se probiti sa svom tom opremom na sebi dok se ruke lede.
Do planinarske kuće ispod vrha, nakon dva i pol sata hoda, bili smo dobrano šokirani velebitskim vremenskim uvjetima u pitomoj Istri. Dijelimo se na dvije grupe, jedna ostaje na suhom i toplom u kući, druga ide na vrh po taj obećani pogled. 🙂 Ako smo bili iznenađeni zimskim uvjetima do sada onda ne znam kako opisati ono što nas je dočekalo na otvorenoj padini koja vodi do vrha. Nemam iskustvo polarnih mećava, ali meni je to bilo to! Vjetar je toliko puhao da se nije moglo uspravno hodati i stajati, snijeg se oštro zabijao u oči tako da se nisu mogle držati otvorenima. Iskusniji su izvukli naočale za mećavu (zašto su ih uopće imali u ruksaku za taj izlet?!), ja sam stavila sunčane kroz koje ništa nisam vidjela, ali su mi barem malo štitile oči.
Definitivno izlet za pamćenje, ali… ništa od pogleda. Nije da se rijetko desi da se popneš na „vrh s najljepšim pogledom na…” i ne vidiš ništa jer je oblačno, magla, kiša, snijeg,… i onda samo kažeš „morat ćemo ponoviti, neće brdo pobjeći”. Tako i sa Žbevnicom.
Vrebala sam neki slobodan burovit vikend, neposredno nakon kiše kada je zrak čist i pogledi sežu stvarno daleko i propuštala ih bilo s razlogom bilo iz čiste lijenosti. Na kraju sam konačno jedan dan uzela kartu, pronašla najkraći put do vrha, stavila kćer (12) u auto, provezla se kroz sva Ćićarijska sela i u prekrasno provedena tri sata i 5-6 km laganog hoda, proučavanja bunkera, stabala, korijenja, ptica,… s najboljom partnericom na svijetu konačno vidjela nešto od pogleda koji mi je Kamenjak obećao više od godinu dana ranije. Dan nije bio savršen, kada smo bili na vrhu nebo se razvedrilo taman toliko da se nazire Tršćanski zaljev i obližnja sela, no ne i dalje.
Dan kakav mi treba je bila ona nedjelja s početka priče. Svake takve nedjelje pomislim kako se trebam zaletiti do Žbevnice jer ću možda vidjeti i Triglav i Veneciju ili barem Kopar. Nisam je iskoristila, ali postoje ljudi koji jesu. Prije vikenda dobila sam poruku: „Molim te da mi preporucis neku hikersku setnjicu za sutra. Ne bi smjelo biti prezahtjevno jer zena nije bas od setnje ali moze nesto kratko ali slatko. Hvala unaprijed”. Par dana kasnije stiže još jedna: „Žbevnica osvojena… hvala na preporuci. Nema boljeg osjećaja…povratak prirodi na najjače” i slike s pogledom na SVE. 🙂
