ALEKSANDAR MAKEDONSKI

Na poziv starog prijatelja zadatak je uvrditi stvarni identitet Aleksandra Makedonskog. Možda nije uvijek sve kako se čini. Nova avantura i nova kratka priča s još jednog imaginarnog putovanja Mladena Blaževića.

Nazvao me prijatelj iz Makedonije i zamolio da doprinesem svojim iskustvom u pronalaženju dokaza da je Aleksandar Makedonski doista Makedonac. Vražja je stvar taj identitet. Možda se čudimo da Makedoncima Aleksandar toliko znači pa su mu usred glavnog grada podigli onakvu statuu na konju, ali kad razmislim, lako je nama kad imamo brojne Hrvate koji su obilježili povijest. Na primjer Dioklecijan, ili sveti Jeronim, ili Marko Polo.

Trajče Stefanov i ja zajedno smo služili JNA. U Štipu, četrdesetak kilometara od njegovog stana u Skoplju i tisućustoidevedestisedam kilometara od mog stana u Rijeci. On preko veze, a ja preko cijele tadašnje države.

Odlučili smo se naći u Ateni. Pročešljati državne arhive ne bi li pronašli bilo kakav trag koji bi jasnije povezao Aleksandra s današnjom Makedonijom. Provodili smo veliki dio vremena listajući prašnjave kopije svih koji su pisali O Aleksandru.Ubrzo sam o njegovom životu znao gotovo sve što je ikad zapisano. Trajče je znao i prije. Sa mnom je listao samo da provjeri je li mu nešto promaklo. Nije imalo smisla više gubiti vrijeme. Činilo se kao logičan idući korak, krenuti putem Aleksandrovog pohoda, ali smo se prije zaputili u Aleksandriju posjetiti novu aleksandrijsku knjižnicu. Novosagrađena.  Čudesno zdanje s tri kata na obali mora. Pročitali smo u prospektu da ima prostor za osam milijuna knjiga. Vršljali smo po njoj neko vrijeme iste dokumente koje smo već znali napamet. Bilo je ugodnije, bolji su klima uređaji i knjige nisu prašnjave, pa ne bude alergiju. Ali dosadno. Pustio sam Trajčeta samog i izašao na zrak zapaliti cigaretu. Kad sam je trebao ugasiti bio sam u problemu. Bijeli kamen svuda uokolo, čisto bez opuška i nigdje pepeljare ni koša za otpatke. Portir je primjetio moju nedoumicu i izašao iz staklene prijavnice ispruživši dno od prepiljene čahure protuoklopne granate. Bilo je umrljano pepelom s nekoliko opušaka na dnu. Shvatio je odmah da nisam obični turist. Pružio ruku i procjenjivački pogledao u oči:„Ja sam Ahmed Dalisere. Što vas dvojica tražite?“ Objasnio sam mu ukratko, više zbog zahvalnosti što mi je pomogao u nevolji nego iz nade da mi može pomoći. Ahmed je prasnuo u smijeh kao da sam mu ispričao urnebesni vic. „I vi baš zainteresirani za Aleksandrovo porijeklo?… Hmm… dođite večeras vas dvojica u čajdžinicu kod Sulejmana Neperesholja.“ Začudio sam se otkud takav iznenadan poziv. Rekao je primjetivši moj sumnjičav izraz lica:“Pripišite to aleksandrijskom gostoprimstvu.“

Trajče isprva nije htio ići sa mnom, ali bio sam neumoljiv uvjeren kako se jedino slučajnim, sporednim putovima može naići na neko značajno otkriće. Ahmed nas je čekao u kutu prazne čajdžinice. Bio je tamo još samo jedan stariji čovjek iza pulta. Vjerojatno vlasnik Sulejman osobno. Kad nam je donio čaj i vratio se iza pulta krpom trljati šalice, Ahmed je izvadio veliku limenu kutiju i stavio je na stol. Otvorio ju je polako promjenivši izraz lica, kao da je zaboravio da je s nama u društvu. Iz kutije je izvadio nekoliko papirusnih svitaka.  „Pred vama je dio Ptolomejevog dnevnika. Ptolomeja I Sotera. Njegovi zapisi koje je vodio dok je jahao s Aleksandrom kao njegov najodaniji vojskovođa i prijatelj iz djetinjstva. Izabrao sam samo one svitke gdje oslovljava Aleksandra.

-Kako je ovo kod tebe?

-Moj predak je sudjelovao u osvajanju Egipta 640. Godine. U to vrijeme, tisuću godina nakon što su napisani, svitke je u kući čuvao jedan rabin. Ako me pitate da li su autentični reći ću vam da zvanično nisu. Nekoliko je komisija utvrđivalo autentičnost i svi su rekli da je papirus krivotvorina iz prošlog stoljeća a tekst na njemu izmišljen. Ja sam ih, međutim, dao na analizu pomoću ugljikovog izotopa u jedan nezavisni laboratorij i pokazalo se da je star upravo koliko treba. Dvije tisuće i kolikotreba godina. Ovdje vam je i rezultat te analize, s popratnom dokumentacijom. Sad me možete pitati i zašto zvanična povijesna znanost odbacuje svitke kao krivotvorinu, ali bolje je da pročitate što u njima piše. Ako znate starogrčki.

Gledali smo neko vrijeme svitke, naizmjence ih dodajući jedan drugom i nabadali svaku treću riječ. Odjednom je Trajčetu lice promjenilo izraz. Oteo je moj svitak iz ruku, pogledao ga, pa uzeo treći, četvrti, peti… Uspravio je pogled prema Ahmedu, pa se okrenuo prema meni.

-Jebote… svugdje ga oslovljava s… mislim Aleksandra… svugdje ga poslije… mislim ne spominje nigdje Makedoniju, Makodanac, ili slično. Svugdje poslije Aleksandar spominje Albanon. Znaš šta to znači?

-Uuuuu… jebote!

Tu večer nazvao sam svog prijatelja Albanca u Tiranu. Inače kipara monumentalnih statua u bronzi.

-Čuj… mislim da imam posao za tebe.

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here