Na svoj „Marš soli“ krenuo sam ujutro iz kuće u Ćukima kraj Vižinade prema solani na Pagu. Da se razumijemo, ne razumijem ja baš u potpunosti Gandhijev lik i djelo, ali… želio sam simbolično i nenasilno izraziti svoj stav. A i punica ima vikendicu na Pagu. Prije kretanja poslao sam kratko pismo Todoriću:“Pismom obznanjujem svoj potrošački neposluh. Od sad ću u vašim marketima samo ženi gurati kolica. Neću posezati za boteljama na akciji. Mirno, nenasilno, dostojanstveno, uspravne glave i bez psovki ću gledati kako blagajnice provlače ženinu karticu, a svoju više neću vaditi iz novčanika. Moja se Satyagraha zove Nedamtinigraha. U tu svrhu otpješačiti ću do solane na Pagu i ugrabiti svoju šaku soli da bih pokazao kako ono što priroda daje nije za prodaju.
Krenuo sam u rano jutro. Pridružio mi se Trubica, ali je odustao u selu Markovići i vratio se kući razmišljajući o svojoj strategiji borbe. Dvadesetičetiri dana, kao i marš u Indiji. Povremeno su mi se pridruživale pristalice. Na putu prema Rijeci nekoliko pasa, jedan nizozemski biciklist koji teško vozi uzbrdo i jedna nonica s kariolom, koja je dajući mi punu podršku, ubrzo skrenula s puta kako bi zalila pomidore. Nekoliko su puta ljudi zaustavljali vozila i nudili mi pomoć. Kad sam im objasnio razlog mog pješačenja, zamišljeno su kretali dajući žmigavac i dugo me promatrali u retrovizoru propitujući svoju ulogu u društvu. Umjesto indijskog simboličnog tkanja na autobusnim odmorištima sam pleo pašku čipku. Do Rijeke je išlo glatko, ali dalje, ona Jadranska magistrala… Pod Velebitom upeče, a noću hladno. Puše. Kad sam se ukrcao na trajekt u Prizni, gledao sam u veliko jato ušati. Na tren sam požalio što nisam uzeo udicu, ali sam se dosjetio da to ne bi izgledalo Gandhijevski. Kakav bi to bio swaraj. Na Pagu je bilo još guslanja. Dug je Pag, a solana na drugoj strani. I ne možeš poprijeko. Prošao sam kroz grad Pag točno nakon dvadesetičetiri dana. Sad kad računam, bilo je to jako sporo. Ali ostalo je još samo nekoliko kilometara. S autom su me pretekli Anči, Neva, Anika i Trubica, zatrubivši mi pri prolasku. Oni će malo dalje od solane, do kućice moje punice. I napokon sam stigao. Vratnice na ulazu solane su bile zatvorene. Čuvar, čini se, negdje u obilasku. Hrabro sam preskočio ogradu. Kraj nekadašnjih ureda, u dvorištu je stajalo nekoliko paleta soli. Ogledao sam se na trenutak, izvadio nož i zaparao jednu vreću zagrabivši punu šaku. Iza leđa mi se stvorio stražar.
-Šta radiš ti?
-Ja sam… ovo je prosvjed!
-Kradeš sol? Uzmi vreću jebala te sol.
-Ovo je samo simbolički… kao protest.
-Ma nosi to, ovdje više ionako nitko ne dolazi. Prije su bar prolazile fakture. Sad i to štambiljaju negdje u Zagrebu.
Tu večer u vikendici nisam mogao spavati. Marš se činio uzaludan.
Ujutro smo obiteljski otišli na kavu u Pag. Nikad ne igram loto, ali to jutro me nešto natjeralo. Tu večer sam ženi pokazao dobitni listić. Sedamnaest milijuna kuna. Da sam igrao B dobio bih tridesetičetiri. Kroz noć sam spavao kao beba s listićem ispod jastuka i pod Ančinim budnim pogledom. Ujutro nisam obuo cipele, nego bos obrijao glavu, umotao se u bijelu plahtu i otišao s obitelji kupiti lenonice. I da, sad me zovite Mahatma.
