PERO BANDA – RENESANSNI ČOVJEK S ĆIĆARIJE

Pero Banda je čovjek višestrukih talenata, krajobrazni arhitekt po profesiji, u Brgudcu na Ćičariji u osami kreira i izrađuje Orašare i osebujne suvenire od keramike. To je samo dio njegove priče, jer on je plesač, filmaš, glazbenik ...

Pero Banda pola Ćić pola Opatijac, multimedijalni umjetnik koji radi diljem Hrvatske ali uglavnom iz svog doma u Brudcu
Petar Pero Banda

Petar Banda, krajobrazni arhitekt iz Opatije, stacioniran u Brgudcu na Ćićariji je umjetnik koji djeluje na raznim poljima. Poput renesansnog čovjeka živi u najnenaseljenijoj istarskoj općini i živi od…umjetnosti. Kroz život se osim svojom strukom bavio plesom, oblikovanjem gline, radio je na filmu, u kazalištu, a povod za razgovor u ovo blagdansko vrijeme su Orašari. Pero već mjesecima radi na projektu izrade Orašara koji sad, u vrijeme objave ovog intervjua već krase zagrebački advent.  Zatekli smo ga u autentičnoj istarskoj kući, njegovoj djedovini, usred lutaka raznih dimenzija na kojima radi već mjesecima. Pristao je na razgovor, ali naravno uz rad jer drukčije ne može. Rokovi su blizu a treba ostaviti vremena i za nepredvidive korekcije.

“U Kazalištu Trešnja sam prvi put vidio kako se stvaraju scenografije i naučio tehnike za ovakve stvari kakve upravo radim.”

Možeš li nam predstaviti svoj kreativni životni put?

Pero Banda: Odrastao sam u Opatiji gdje sam završio osnovnu i srednju školu. Otišao u Zagreb 2002. godine na studij agronomije gdje sam diplomirao smjer krajobraznu arhitekturu. Nešto malo vremena proveo sam radeći u struci, ali nakon recesijske krize se po Zagrebu pozatvaralo dosta malih ureda. Sebi za gušt išao sam na tečajeve plesa. Ljubav prema plesu gajim još od srednje škole. Tada sam u Opatiji bio član male  dramske i plesne skupine koju je vodila koreografkinja Senka Baruška. Na nagovor svojih prijatelja otišao sam na audiciju u Studio za suvremeni ples u Zagrebu. Upao sam u predstavu a nakon toga sam u ansamblu proveo nekoliko godina. Kasnije sam imao i neke dramske uloge. Radio sam u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija koje se u osnovi bavi mjuziklom, a najviše vremena proveo sam u Dječjem kazalištu Trešnja. Tamo sam osim što sam igrao predstave bio i scenski suradnik za scenski pokret. U Kazalištu Trešnja sam prvi put vidio kako se stvaraju scenografije i naučio tehnike za ovakve stvari kakve upravo radim. U kazalištu sam proveo ukupno deset godina. Pred kraj mog kazališnog života i uopće života u Zagrebu osjetio sam da mi treba neki kreativni odmak te sam upisao tečaj keramike. Iako sam već imao nešto iskustva sa glinom jer sam kao srednjoškolac učio u ateljeu Edit Merle u Opatiji, došavši na tečaj trenutno sam se zaljubio u keramiku. Odmah sam počeo izrađivati predmete koje sam želio imati za sebe ali su mi bili preskupi ili se uopće kod nas nisu mogli kupiti. Volim kuhati, a i cijeli taj folklor posluživanja hrane pa sam počeo stvarati neke svoje mini kolekcije koje su se ljudima sviđale. Tako sam počeo prijateljima  izrađivati stvari koje su im se sviđale pa se krug počeo širiti. Rodila se ideja da je to nešto čime bih se volio baviti u životu jer mi taj rad daje slobodu. Ne moram robovati radnom vremenu bez obzira što danas radim i više od  deset sati dnevno ali sam sam gospodar svog vremena, u principu sam slobodan.

Sada spremaš dvadesetak velikih Orašara za zagrebački advent. Kako si došao na ideju da bi mogao izrađivati Orašare?

Pero Banda: Orašare sam počeo raditi prije tri godine. Imao sam sastanak sa Wanda Design studiom kojeg vode Borka i Lada iz Opatije. Tragale su za idejom što bi se moglo napraviti za opatijski advent a da bude posebno. Predložio sam da radimo Orašare, gigantske Orašare koje radim i sada. Oni su zadnjih godina pravi mainstream Božića. Taj posao mi je otvorio vrata pa sam nakon toga lani radio Orašare za Dubrovnik i evo sada dovršavam Orašare za zagrebački advent.

Pero Banda u radnom zanosu u svom ateljeu u Istri, točnije Ćićariji
Pero Banda izrađuje Orašare za Advent u Zagrebu

Danas imaš svoju liniju keramike. Možeš li nam reći nešto više o svom profesionalnom angažmanu na tom polju?

Pero Banda: S ovim brandom kojeg danas imam počeo sam prije pet godina. Tada sam prvi puta bio na Artomatu. To je najljepši, najbitniji i najveći sajam rukotvorina, produkt designa i umjetnosti a održava u Džamiji u Zagrebu. Tamo sam se prvi put prezentirao u javnosti sa svojom malom božićnom suvenirskom linijom. Nakon niza godina provedenih u Zagrebu zasitio sam se gužve, kaosa i užurbanog života. Odlučio sam vratiti se u Opatiju kod mame. Moja prvobitna ideja bila je da ostanem u Opatiji i da nastavim sa radom u glini. Pokazalo se da je to gotovo nemoguće jer je bilo teško naći prostor a i kad bih ga našao bio bi preskup. Odlučio sam doći u ovu kuću u Brgudcu koju je moja mama naslijedila od svojih oca i majke u kojoj nije bilo nikoga tako da su sad moj cijeli život i radiona smješteni u jednom malom polunapuštenom selu na vrhu Ćićarije.

Radim previše stvari u isto vrijeme. Živim praktički u šumi. Priroda i ljudi s kojima živim inspiriraju me konstantno.

Smatraš li da je kreativna sloboda i sloboda uopće nešto teško dosežno?

Pero Banda: U principu sve se svodi na isto. Ovo je sve generalno neki produkt design. Imaš slobodu izražavanja ali se sve svodi na konstantno osluškivanje tržišta. Nije stvar u tome da se povodim za trendovima, uglavnom radim ono što mi dođe “iz glave”, ali  ponekad, za neke momente sam preproduktivan. Radim previše stvari u isto vrijeme. Živim praktički u šumi. Priroda i ljudi s kojima živim inspiriraju me konstantno. Imam tendenciju pozicionirati se kao ozbiljan produkt dizajner a ne netko tko neplanirano izrađuje predmete. Drugim riječima, da izdizajniram liniju i da tu liniju radim godinu dana ili pola godine ovisno o potrebi. Sloboda da, ali prisutnoje  konstantno prilagođavanje. Ove godine radim božićne kuglice od keramike. Nisu uobičajene, inspiriran sam maskaronima koji krase historicističke zgrade Opatije i Zagreba. Moje viđenje Božića je možda za većinu ljudi malo zastrašujuće, ali ja nastojim za taj period godine ponuditi svoju liniju za krašenje božićnog drvca.

Pero Banda razvio je i  svoju liniju od gline kojom se bavi već godinama

S obzirom da tvoj rad ljudima ne sjeda na “prvu loptu” kako dolaziš do tržišta?

Pero Banda: Imam svoj mali nukleus ljudi koji me prati na društvenim mrežama i taj broj se s vremenom samo povećava. Strah koji sam nekad imao; “Hoće li netko kupiti moj rad i hoću li moći živjeti od njega?”, sad više nemam jer znam da publiku imam.

Možeš li nešto reći o krajobraznoj arhitekturi i svom odnosu danas prema struci na kojoj si diplomirao?

Pero Banda: Krajobraznu arhitekturu sam završio jer sam to apsolutno htio. Nije mi žao što sam se opredijelio za taj studij bez obzira što mi je više puta prošlo kroz glavu da sam trebao upisati nešto drugo. To je struka koja se  razvija u nekim razvijenijim društvima od ovog našeg, u ekonomskom smislu. Najljepši studij na svijetu, ali kad kao mlad čovjek biraš studij misliš na otvoreni prostor a sve se svodi na ured, a ja to u životu više želim. Ono što me od krajobrazne arhitekture još uvijek interesira jest pisanje. Pisanje o povijesnim prostorima koji ne moraju nužno biti jako stari, generalno o otvorenim prostorima što mi je za pravo bio i diplomski rad. Strategije razvoja, usmjeravanje i slično.

Radio si i na filmu. Možeš li nam nešto reći i o tom iskustvu?

Pero Banda: Određeni dio života radio sam i casting-e dok sam bio u Zagrebu. Radio sam za jednu malu produkcijsku kuću. Sasvim slučajno sam bio na casting-u za jednu reklamu. Pitali su me ako mogu malo pomoći pa su me pitali bih li radio. Tamo sam proveo oko godinu dana snimajući reklame. Dugo vremena na tom polju nisam radio ništa, ali me se sjetila neka stara ekipa kad se snimao neki film strane produkcije za koji su trebali jako puno statista. Zapravo sam se samo na moment vratio u tu branšu. Odradio sam, dva tri filma i shvatio da to više ne želim raditi. Radno vrijeme ti je od 0 do 24 sata, previše ljudi, previše informacija i problema pa je i to bio jedan od onih životnih momenata koji me gurnuo ovdje gdje jesam.

Ideja mi je  pokrenuti mali pogon tu u selu. U općini smo koja se nalazi u Istri koju svi smatraju superiornom i naprednom županijom, ali tu gdje smo mi, na Ćićariji, situacija je u potpunosti drugačija.

Planovi za budućnost?

Pero Banda: Trenutno radim u pradjedovoj kući koja je stara i trošna. Ideja mi je  pokrenuti mali pogon tu u selu. U općini smo koja se nalazi u Istri koju svi smatraju superiornom i naprednom županijom, ali tu gdje smo mi, na Ćićariji, situacija je u potpunosti drugačija. Živimo u prostorno najvećoj općini, ali ujedno i najsiromašnijoj ljudima jer nas u cijeloj općini živi ukupno možda dvjestotinjak u petnaestak sela. Otvarajući mali pogon htio bih malo probuditi planinu jer su manje-više svi ljudi odavde emigrirali nakon drugog svjetskog rata. Kada ode ovo nešto staraca dogoditi će se da se sela ugase a neka već i jesu.

Misliš li da Ćićarija ima perspektivu?

Pero Banda: Jedini smijer u kojem bi Ćićarija trebala ići je razvijanje kreativnog turizma jer ovdje od sadržaja praktički nema ničega. Jedini sadržaj koji vrijedi je priroda i tišina koju imamo oko sebe. Cijela planina ima jedan jedini kafić a i to je dovoljno. Tu u selu isto postoje ljudi koji stvaraju kao ja tako da stvaramo mali kreativni nukleus u Brgudcu.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here