Vrijeme došašća me podsjetilo na moje istraživanje već zaboravljene teme financijskih malverzacija u Vatikanu.
Kako zaviriti u financijsku dokumentaciju ugledne države? Dosjetio sam se vatikanske garde i njihovih šarenih uniformi. Za početak zaposlit ću se kao stražar. Treba mi samo švicarsko državljanstvo. Nazvao sam u Švicu svog prijatelja bankara pokajnika, koji je to sredio u tren oka. Dao mi je da potpišem neki papir kojim pod materijalnom i krivičnom odgovornošću potvrđujem da sam po vjeroispovjesti animist. Rekao je da su sve kvote za muslimane, katolike i ortodoksne kršćane ispunjene, a ateiste ne primaju. Useljenički ured nije ni otvorio prostor za useljenje budista i hindusa, jer se veliki broj Švicaraca u retoromanskom kantonu odlučuje za ove religije zbog nedavne pedofilske afere katoličkog župnika. Tako smo pod „ostale vjeroipovijesti“ upali jedan Vudu vrač i ja. Upasti u gardu je bilo neznatno teže. Nisam mogao predati molbu dok nisam ishodio sve švicarske dokumente nakon uzimanja državljanstva. Tu mi je pomogao ljubazni kadrovik za gardu oduševljen što znam engleski, natucam nekoliko talijanskih riječi i viši sam od stošesdeset centimetara. Kratak kurs. Sličan strojevi korak naučio sam dok sam služio vojni rok u Sjevernoj Koreji. I bio sam spreman za službu. Prije spomenuti bankar pokajnik uputio me na osobu koja je zadužena za financije u Vatikanu. Bio je to nepoznati nadbiskup talijanskog porijekla. Osvjedočio sam se da je zaista važan u vatikanskoj hijerarhiji kad je jedno jutro u ponedjeljak nakon nedjeljne mise na Trgu Sv.Petra, vikao na nekolicinu kardinala koji su se branili da nisu oni krivi što hodočasnici ostavljaju po trgu plastične čaše za pivu. Nisam imao pojma kako se približiti nadbiskupu. Nije imao nikakvu rutinu. Dolazio je i odlazio uvijek u različito vrijeme, nikad u istom društvu, ili najčešće sam. Vozio je Fiat Pandu staru petnaestak godina, u duhu marketinga kongregacije za vjeru pape Franje. Naposljetku sam primjetio jednu podudarnost. Uvijek je u lijevoj ruci nosio istu torbu. Ličila je na onu akten tašnu kakvu su nosili agenti „Croatia osiguranja“ u bivšoj državi. Kako zaviriti u nju. Prateći ga kad nisam bio u smjeni, saznao sam gdje živi. Skroman stan na sedmom katu u rimskom kvartu gdje obitava srednja klasa. Razmišljao sam da se upoznam sa susjedima ili pazikućom, ali stekao sam dojam da nadbiskup sa svima komunicira jedino pozdravom. Nije mi preostalo ništa drugo nego upasti u stan dok spava. Nije vrijedilo dok ga nema, jer sam bio uvjeren da ono što me zanima nosi u torbi. A nigdje čovjek bez torbe. Čekao sam ponoć. Svjetla su se već prije ugasila. Sa čeonom lampom i fotoaparatom oko vrata okretao sam kalauzom. Uz prizvuk noćnog prometa, u tišini hola, škrgutanje metala je zvučalo kao da sam u bravarskoj radionici. Dugo je trajalo dok nisam pogodio. S vrata se ulazilo u dnevni boravak. Sa strane, na radnom stolu, pokraj kompjutora i printera, ležala je tašna. Osjetio sam uzbuđenje otvarajući je. Hrpa dokumenata. Listao sam. Bili su to financijski izvještaji. Poslovni računi tvrtki u vlasništvu Vatikana. Prihodi i rashodi. Investiranje u izgradnju aqua parka u Turskoj, kupnja kitolovca za firmu u suvlasništvu iz Anadira na Čukotki, kupnja zemljišta za lanac restorana brze prehrane, financiranje svemiskog programa s ciljem gradnje sakralnih objekata na Mjesecu i Marsu… Listao sam dalje i tražio račune na koje pristiže novac temeljem država potpisnica ugovora s Vatikanom. Evo ga! Pod stavkom Hrvatska tražio sam rashod. Prihod me nije iznenadio. Aha, kupnja tri raketna bacača kratkog dometa i četiri bespilotne letjelice izraelske proizvodnje. Sve potkrijepljeno računima i potpisom primitka jednog od vođa pobunjeničkog pokreta u Siriji. Zatim, donacija fosforescentne boje za svjetleće gospe u marijanskim svetištima na Mediteranu. Kupnja štandova, hamer papira i raznobojnih markera za crtanje na transparentima u svrhu nekog referenduma, pa kupnja švicarskog franka… Ali ništa sumnjivo. Sve po propisima. Ulazne i izlazne fakture se podudaraju. Iznosi štimaju u lipu. Ili cent. Čak i onaj račun s izraelskim škudama i razlikama u deprecijaciji nije ukazivao ni na kakvu malverzaciju. Uzdahnuo sam razočarano. Dijelom zbog tog što nisam otkrio nikakvu nepravilnost, dijelom zbog svoje ozlojeđenosti senzacijskim temama medijskih kuća. Iz druge sobe se čulo škripanje kreveta. Pobjegao sam ostavivši papire na stolu. Kad sam stigao kući razmišljao sam o religijama. Kad bih vjerovao u više biće ne bih odabrao katoličku vjeroispovjest. Previše je moralno dvojbeno financijski sudjelovati u poslovanju lanca brze prehrane u vrijeme kad je problem pretilosti kod ljudi u sve većem porastu. Potvrđuje to i svjetska zdravstvena organizacija.
