Poželio sam glumiti u nekom filmu, pa sam otišao na audiciju za film “U zemlji bez vode i meda” u Hollywood. Zajednički režiserski pothvat Angeline Jolie i Brada Pitta. Ali zakasnio sam cijeli jedan dan. Zakompliciralo se kad su vidjeli moju putovnicu na aerodromu. Cijeli dan ispitivanja o mojim putovanjima i poznanstvima. Da vam sad ne objašnjavam. Uglavnom, kad sam konačno stigao, naišao sam u producentskoj kući na prazne urede. Čistačica me uputila da će se nova audicija za jednominutne uloge i statiste, održati u Namibiji za petnaestak dana. Zgodna žena ta čistačica. Nabrojala mi nekoliko filmova u kojima je ostvarila zapažene uloge. I što ću? Otišao sam u Namibiju. Windhoek, pa Pehoboth i starim land roverom do jednog od naselja naroda San u zavali Kalahari. Na putu prođeš kraj nekolicine bušmanskih sela. Bušmani nekad nisu imali sela. Nomadi, što će im. Imali su odmorišta. Sad su napredovali pa imaju kuće od betonskih blokova i šperploča. Svako svoju. Krovovi nisu od pruća, kao u skloništima. Limeni su. Od raskrečenih limenih bačava. Ponegdje umjesto lima, plastična folija prekrivena trskom da ne odnese vjetar. Imaju i trg u naselju, s velikom oglasnom pločom. Prošao sam kraj nekoliko takvih sela. Kad mi se otvorio pogled iza stjenovitog brežuljka, koji je onako kvadratan podsjećao na zgradu Ujedinjenih naroda, konačno sam naišao na autentično bušmansko odmorište. Tu oko Tsumkwea žive Ju wasi. Bilo je to baš onako, pravo selo. Pruće opasano kožama kudu antilopa i prekriveno zamotanim svežnjevima suhe trave. I sve kuće jednake, blistaju na jakom suncu. Poslagane u redove činile bi ulice, kada bi to Ju wasima bilo potrebno. I onda s desne strane ugledam kampere. Tridesetak. S tendama, klima uređajima, visokim antenama. Zaustavio sam se na pješčanom parkiralištu i stao u red s ostalim Bušmanima koji su čekali ispred tri velika kampera parkirana u polukrug. Znao sam da na audiciji traže samo Bušmane, pa sam se presvukao iza land rovera u bušmansku narodnu nošnju. Ju wasi su me gledali čudno. Vjerojatno zbog moje Hiechware nošnje iz Botsvane. Spolovilo mi zamotano u kožu oriks antilope, a Ju wasi koriste samo kudu. S podsmjehom su odmahivali glavama. Kad sam se u redu primakao središnjem kamperu, vidio sam da u sklopivim foteljama sjede dvojica bradonja i jedna žena s velikim naočalama. Svi su Ju wasi prije mene bili primljeni. Kad su me vidjeli, bradonje su se počeli glasno smijati. Isprva sam mislio da je i njima smiješno što imam Hiechware gaće od oriks umjesto kudu antilope, ali onda mi je sinulo da ih je iznenadilo moje europsko porijeklo.
– “.. pa šta da radimo s tobom? Ja ne mogu vjerovati!”
– “Pa samo desetak sekundi… Nikad nisam glumio u filmu, pa sam mislio… a znam bušmanski, zapisivao sam i prevodio neke njihove pjesme… s Hiechwarama sam proveo nekoliko mjeseci. Učio sam za šamana.”
– “Pa ne možeš biti Bušman čovječe. Pa pogledaj se! Na šta bi to ličilo?”
Tu noć sam proveo u Land roveru na parkiralištu, a ujutro me neki plavokosi mladić probudio i pozvao da dođem do kampera.
– “Slušaj, imamo za tebe ulogu doktora. Ozbiljna uloga, ako dobro izvedeš bit ćeš zapažen. Preko trideset sekundi. Izgovaraš i jednu rečenicu.”
Iza brda Ujedinjenih naroda odjednom se pojavio helikopter.
– “Došli su po glumca koji je trebao odigrati tu ulogu jer… Jak napad malarije. Dat ćemo ti šansu. Smještaj ti je u kamperu sedamnaest s još trojicom. .. mali će te odvest. I dobit ćeš tekst da naučiš rolu. I slušaj molim te… mali, daj mu neku robu! Ne mogu ga gledat više u ovim kožnim gaćama.”
Naučio sam rolu bez ikakvih problema. Vježbao sam i mimiku lica i njenu usklađenost s pokretima tijela pred ogledalom. Rola je glasila:
– “A što tebe boli?”
Zamislio sam je više kao retoričko promišljanje i propitivanje kuda iz postmoderne u ovoj općoj globalizaciji? Imao sam za vježbu nekoliko dana. U odmorima između uvježbavanja pokušao sam se zbližiti s nekim od Ju wasija, kako bih u društvu išao tražiti vodu. Više iz gušta, nije da nismo imali gazirane sokove u frižiderima. Skompao sam se sa starijim muškarcem s kojim sam zajedno uvježbavao ulogu. Njega sam trebao liječiti u zajedničkoj sceni. Kad smo u šetnji pronašli uratsawi iskopao sam korijen, slomio ga i ponudio mu da lizne. Rekao je:
– “Ha… ne, ja pijem samo kokakolu. Hm… odi da ti nešto pokažem!”
Odveo me dvadesetak kilometara prema Botsvani. Na brežuljak iznad Tsumkwea. I pokazao mi grob s nadgrobnom pločom od mramora. Pisalo je N xau.
– “Pa to je poznati glumac… On je… Glumio je u „Bogovi su pali na tjeme.”
Stajao sam neko vrijeme potresen, pun poštovanja prema poznatom umjetniku.
– “On je bio obična šupčina.”
Kolega glumac je bio dosta živopisan s jako izgrađenim stavovima. Idućeg dana i mi smo došli na red za snimanje. Dali su mi znak. U bijeloj kuti, sa stetoskopom oko vrata, trebao sam se lagano prignuti prema prijatelju i kolegi koji je sjedio ispred svoje kuće na koži antilope.
– “A što te boli?”
Rekao sam sa savršenom dikcijom i u punoj koncentraciji. Bio sam sasvim u filmu. Ju wasi je prasnuo u smijeh i naglo se dignuo. Okrenuo se prema producentima i kroz smijeh odvratio:
– “Ma, boli me kurac!”
