MONGOLIJA

Rudarski posao u Mongoliji nova je avantura s još jednog imaginarnog putovanja Mladena Blaževića pretočenog u kratku priču

Prije nego fizički onemoćam odlučio sam se na neko vrijeme zaposliti kao rudar. Još uvijek ga smatraju teškim, opasnim i potplaćenim poslom, ali sveopća robotizacija i skoro svakodnevno zatvaranje malih rudnika gdje se ljudi zaista zavlače pod zemlju, natjerala me da probam dok se još ima gdje probati.

Logičan odabir rudnika gdje sam krenuo tražiti posao bio je Nalaikh u Mongoliji, udaljen pedesetak kilometara od Ulan Batora. Rudnik je nelegalan, pa osim što se u njemu može osjetiti zašto su rudari često dizali bune, poslodavci ne traže medicinsku dokumentaciju, Ni one papire o položenim tečajevima poznavanja zaštite na radu i prve pomoći.

Sletivši u Ulan Bator nisam gubio vrijeme u razgledavanju znamenitosti. Primjetio sam samo reklame poznatih tvrtki, poznate dućane i netaknute spomenike iz doba socijalizma. Nisu ništa rušili promjenom vlasti. Izvan Ulan Batora brzo se dođe do bijelog puta. Jasno je zašto svi voze terence. Stigavši u Nalaikh ispred srušene zgrade nekadašnje uprave rudnika nisam znao koga pitati za posao, pa sam nazvao Tsagaana Urkhira, suvlasnika i člana uprave međunarodne kompanije Erdenet iz Erdeneta. Četvrte u svijetu po proizvodnji bakra. Zajednički prijatelj, poznati ilegalni proizvođač i trgovac oružjem (da mu sad ne spominjem ime), koji je s Tsagaanom vezan i poslovnim odnosom jer se u Erdenetu proizvodi i molibden, rekao mi je da se javim Tsagaanu ako u Mongoliji budem tražio dobru poštu za ribolov. Tsagaan je bio srdačan:”Prijatelj mog prijatelja je i moj prijatelj!” Neko vrijeme nije mogao shvatiti kakve veze imaju rudnici u Nalaikhu s pecanjem, ali kad sam mu objasnio da me trenutno pecanje ne zanima dao mi je telefonski broj dobavljača ugljena za kotlovnicu svoje privatne vile u predgrađu Ulan Batora.

“On ti možda to sam kopa.”

“On”, moj budući poslodavac imenom Janchiv isprva me gledao podozrivo. Nekoliko me puta pitao da li imam neke veze s nevladinim organizacijama. Naposljetku me pristao zaposliti. Očito je sve teže pronalazio radnike. Osamdeset Tugrika za vreću ugljena zvučalo je obećavajuće, ali onda sam se sjetio da sam vožnju od Ulan Batora do Nalaikha platio tristo Tugrika. Ulaz u rudnik bio je jedva primjetna rupa u zemlji pokrivena starim željeznim vratima da netko ne upadne.

Posao nije strašan kako sam ga zamišljao. Istina je da je naporno i zagušljivo, ali mene najviše smeta neprekidno čučanje i klečanje. Vjerojatno osjećam posljedice duge, ali uspješne nogometne karijere. Kad se odronio veliki komad ugljena i pao mi na ruku upitao sam ostale rudare kako je ovdje sa zdravstvenim osiguranjem? Iz nekog razloga svi su se iznenada počeli smijati.

– “Pa nismo prijavljeni.”

– “A i da jesmo, nismo više u socijalizmu…”

– “Šta ti to znači?”

– “Sad smo svi poduzetnici i sami preuzimamo odgovornost.”

Oko dva poslijepodne, na pola radnog vremena, izašli smo na marendu. Janchivova žena nas je ispred ulaza čekala s juhom od ovčetine u kojoj je plivao veliki komad kosti. Sjećam se da smo u JNA slična jela zvali drnč. Nadao sam se da ću se upoznati s mongolskim kulinarskim specijalitetima, ali ostali radnici, su mi rekli da ovo jelo nema veze s njihovom tradicijom nego sa škrtošću Janchivove žene. Kad smo pojeli došao je i Janchiv i svakome dao decilitar kobiljeg mlijeka u tetrapaku. Rekao je da to čisti pluća od ugljene prašine.

Drugi dio dana se uvijek otegne. I idući dani bili su takvi. Relativno brzo do drnča, a onda nikako do kraja dana. Kad smo nakon mjesec dana dobili plaću napili smo se u gostionici u Nalaikhu i sutra ni jedan od radnika nije došao raditi. Nismo ni izlazili iz zajedničke jurte. Pišali smo u mijehove pod krevetom. Ostao sam u Nalaikhu još nekoliko mjeseci dok nisam zaradio za prijevoz do Ulan Batora. Dalje se moglo snaći. Moram priznati da sam malo razočaran rudarskim poslom. Zamišljao sam ga više istraživački. Mislio sam da ću imati više prilike u praksi produbiti svoja velika znanja iz geologije i paleontologije. Ali čini se, čovjek lako upadne u rutinu.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here