Otišao sam na trogodišnje odsluženje vojnog roka u Sjevernu Koreju. Osjetio sam zamor od putovanja i poželio u život uvesti malo reda i organiziranosti. Trebalo mi je vremena da sjevernokorejske državne institucije uvjerim u svoje dobre namjere. Kad sam, napokon, dogurao do vojno-regrutne komisije u Wonsanu predsjednik i članovi komisije sumnjičavo su me gledali. Biografija mi nije besprijekorna, ali išao sam na kartu da će me željeti prikazati kao državljana EU, koji se odlučio boriti za očuvanje jedinog preostalog istinskog socijalističkog uređenja. Kao onaj Nijemac, koji je svojevremeno sletio na Crveni trg. Nisam se prevario. Nakon kratkog telefonskog razgovora, kapetan koji je predsjedavao komisijom, ustao se i srdačno me zagrlio.
“Dobro došao!”
Već drugi dan zadužili su me novom uniformom i odvezli u vojnu bazu. Prema kretanju sunca, koje je virilo kroz ceradu starog ruskog kamiona, zaključio sam da su me odvezli na sjever, daleko od mjesta gdje bih mogao ugroziti njihovu obrambenu moć. Obuka je bila slična onoj u JNA, samo što su pješadijske prepreke bile niže i više se uvježbavao strojevi korak. Dječja igra. Doduše, stalno su me snimali. Teško je bilo smiješiti se kameri dok preskačeš prepreke, puziš, pucaš u metu, ili gađaš maketu američkog tenka tromblonom. Brzo sam se sprijateljio s vojnicima iz svoje klase junaca, a čini se da sam ovako neposredan, bio simpatičan i đombama. Jedino me nepovjerljivo gledao jedan Japanac iz susjedne spavaone. Ni danas mi nije jasno zašto je on bio tamo.
Vojska kao vojska. Grebali smo se jedan od drugoga za cigare, pivu u kantini, čekali pakete i pisma i gulili dežurstva i požarstva. Počeo sam i navijati za nogometni klub „Jedinstvo“ iz Wonsana. Ali, slutio sam, bit će to dosadno tri godine. Često sam razmišljao na požarstvima. Na dežurstvima ne možeš, jer ti netko uvijek prospe čikove pa skupljaš oko paviljona. Na primjer, kako unaprijediti borbenu spremnost? Ali činilo se da kao običan vojnik malo toga mogu učiniti. No, uskoro je postalo zanimljivo. Podiglo se stanje pripravnosti, jer je južnokorejska ribarica sa špijunskom opremom zabasala u sjevernokorejske vode. I ja sam dobio odgovoran zadatak. Morao sam pripremati cipele i čizme za vojnike na bojištu. Priprema je uključivala grubo čišćenje i mjenjanje dotrajalih vezica. Za mijenjanje đonova i laštenje bio je zadužen onaj Japanac. Na početku mi je išlo dobro. Uredio sam velik broj čizama. Ali, onda sam cijeloj jednoj pošiljci zabunom čizme uvezao vezicama za cipele, što je dovelo do čestog izuvanja vojnika jedne jedinice na prvoj crti bojišnice. Brzo sam završio na prijavku kod kapetana. Kad me vidio, povjerovao mi je da to nisam učinio namjerno, ali morao je postupiti po nalogu nadređenih. Odvezli su me još za mraka u nepoznatom smjeru. Ubrzo su me ukrcali na brod. Kratko smo plovili, a onda opet kamionom. Kad su me izvukli iz kamiona zapovijedili su mi da stojim i pozorno gledam u mrak ne osvrćući se. Svanulo je, a ja sam smogao hrabrosti pogledati iza sebe. Nije bilo nikoga i jedino što se vidjelo bio je naziv mjesta ispisan na ćirilici. Kasnije sam saznao da je to ime jednog sela u predgrađu Vladivostoka. Kad sam se vratio kući u Hrvatsku, nikom nisam govorio gdje sam bio. Tu večer sam upalio računalo da na netu pogledam vijesti . Pod rubrikom zanimljivosti udarna vijest bila je moja slika kako u paradnoj sjevernokorejskoj vojnoj uniformi poziram u društvu korejske supruge i svoje četvoro malodobne djece. Stajali smo zagrljeni ispred obiteljske kuće na zelenom netom pokošenom travnjaku. Odjednom se iz dnevnog boravka, gdje je moja žena gledala vijesti na TV-u čulo glasno:“Mladeneee!!!“
