Ivan Fijolić je akademski kipar iz Zagreba. Diplomirao je kiparstvo u klasi Mire Vuce te metodiku povijesti likovne umjetnosti kod prof. Emila Roberta Tanaya, stekavši titulu profesor likovne kulture. 2008. godine upisuje Poslijediplomski doktorski umjetnički studij kiparstva. Aktivno se bavi umjetničkom djelatnošću od 1999. Veliku pažnju domaćih I svjetskih medija privukao je 2005. godine spomenikom Bruce Lee-ju u ratom napaćenom Mostaru. Fijolić koji je bio autor vizuale i samog kipa ispričao nam je i tu priču te što ga je dovelo u Matulje, u malu oazu kulture, “Galerijicu” mali izložbeni prostor smješten u samom centru, uz Kastafsku cestu.
Priznat ste umjetnik a može se reći i vrlo poznat. Kad razgovaramo s umjetnicima iz bilo koje branše malobrojni mogu reći da žive od svog primarnog poziva. Kako Vi nalazite balans u svemu tome?
Radim kao kipar i profesor na Likovnoj akademiji u Zagrebu. Posao na akademiji osnovni mi je izvor prihoda te mi daje sigurnost i slobodu da radim što mislim da bih trebao sam sa sobom, da istražim tko sam. Osim toga sam i roditelj, i suprug i sve ostalo.
Gledao sam prije nekoliko godina jednu Vašu izložbu u Malom Salonu u Rijeci. Vaši radovi su mi izgledali kao nekakva oda pop kulturi. Kako tumačite svoj umjetnički razvoj?
Pop kultura je na mene utjecala kasnije. Osnova u kojoj sam odrastao je bivša država. Ne socrealizam ali skoro. Ta neka rupa prema pop kulturi koja je došla s medijima i otvaranjem Jugoslavije prema svijetu. Naravno da je moja umjetnost pitka i da su me te boje i forme zapadnog svijeta privukle, pogotovo američka pop kultura koja je danas zarazila cijeli svijet. Kroz školovanje sam zavolio klasičnu umjetnost koju i danas volim. Mogao bih reći da me je definirao prostor između naše endemske umjetnosti iz bivše države, pop vala i klasike pa čak i umjetnosti istočnog bloka i naravno suvremene umjetnosti kao takve. Mislim da te forme treba koristiti kako bih se približio ljudima kroz komentar društva… koji nije nužno pozitivan.
Smatrate li se angažiranim umjetnikom? Je li aktivizam u suvremenoj umjetnosti neophodan da bi umjetnost bila vrednovana?
Dosta sam vremena potrošio u gorkoj kritici društva i nisam se dobro osjećao s time. Treba li biti angažirana ne znam, ali mislim da bi trebala biti refleks života kao takvog. Život nije samo kritika političkog stanja. Mislim da umjetnost mora biti likovna, harmonična, a u konačnici mora biti lijepa. Iako sam napravio masu gadnih stvari, ne samo zbog neznanja nego i namjerno, moje je otkriće da umjetnost ima potencijal biti lijepa a to je ono što se najmanje naglašava u današnjem svijetu. Mislim da se netko mora, a ja bih se volio time baviti. To ne znači da se ja time bavim, ali to mi ponekad nedostaje. Ono što je današnja umjetnost u odnosu na dizajn koji je naprosto eksplodirao, pa svi imaju pravo na mišljenje o ružnom i o lijepom. Mislim da umjetnost ima neku svoju ulogu da preispituje i da bude gadna dok ispituje taj teren. Ali lijepih umjetnosti nedostaje.
U tzv “bivšem sistemu” kojeg se neki rado a neki nerado sjećaju imali smo famozne “Jugoslavenske spomenike”. To su bili mastodonti, uglavnom betonski koji needuciranom promatraču nisu mnogo značili. Jesu li ti spomenici imali kakvu umjetničku vrijednost?
Za vrijednosti nije nužan velik novac. Ali je velik novac nužan da bi se radila dobra umjetnost. Država mora ulagati puno novca da bi imala onu nekolicinu umjetnika koja su na svjetskom nivou. Bez te podrške umjetnost se svodi na nekolicinu entuzijasta. Ne nužno loših, dapače, ima tu i briljantnih radova. Sve bogate ekonomije imaju umjetnike koji jako puno koštaju pa su to onda i njihova djela skupa. Ako neka zemlja ima sto ljudi koji su jako dobri likovni umjetnici i dobro žive od svoga rada, onda su bar troje na svjetskom nivou. U umjetnosti je situacija ista kao i u svim ostalim segmentima društva, primjerice u sportu. Ako se ne podržava umjetnost onda pada image društva, a prošla država je jako puno novca trošila na image. Sad smo tu nešto slabiji, ali se bar veselimo dok radimo.
U nekakvim svjetskim metropolama imamo skulpture koje nisu vezane samo za ljude i događaje, a ipak su pečat nekog vremena. Kad bih pitao tko je financirao tako velike projekte uglavnom bi odgovor bio – industrijalci. Pa, je li moguće da je kapitalizam veći humanist od političkog sustava kojemu je posao graditi bolje, humanije društvo?
Primjerice, Amerikanci nemaju ministarstvo kulture. Oni imaju industrijalce, ljude s novcima koji ulažu u umjetnost. Na taj način ne plaćaju poreze ili plaćaju manje poreze. Polako su uz sve to postali ljubitelji umjetnosti i kolekcionari. Oni na taj način nagrađuju svoje umjetnike. Prije neku godinu je američki umjetnik Jeff Koons dobio medalju za počasnog građana najvišeg reda. To je jedan od primjera države koja je svjesna čemu kultura i umjetnost služe. Ulažu ogromne novce u kulturu. Na taj način bildaju svoj identitet. Za petsto godina imati će nekog novog Pabla Picassa ili Jeffa Koonsa i tada će to biti svjetska kulturna baština, a ovo što mi radimo za nečije dnevne boravke neće postojati.
Pretpostavljam da je dug put skulpture od odluke nekakvog poglavarstva pa do trga ili parka, pa čak i ako je rad doniran. Ima li Hrvatska što pokazati od umjetnosti novijeg datuma na trgovima i u parkovima?
Mislim da bi poglavarstvima bilo mudrije da daju struci da odluči što bi to trebalo biti image, a da su oni trebali nabaviti novce ili narediti struci; “Želimo grandioznu ilustraciju našeg režima koliko god da košta.”. Tako se bilda svaki sustav. Mislim da Jeff Koons ili Damien Hirst i svi ti neki multimilijuneri osim što su briljantni umjetnici nisu ništa drugo nego reklama kapitalizma ali na najbolji mogući način koliko god se to nekome ne sviđalo.
Najpoznatija skulpura Bruce Lee-ja u Mostaru je rad kojim ste plijenili pažnju javnosti. Kako je moguće da u jednom ratom napaćenom gradu osvane tako jedna suvremena skulptura?
To je bila zapravo jedna šala dvojca, Nina Raspudića i Veselina Gatala nazvana Urbani pokret Mostara. Vodili su emisiju subotom ujutro. Netko je u emisiji izvalio ideju o spomeniku Bruce Lee-ju u Mostaru. Svjetski mediji zagrijali su se za tu ideju pa su i sami autori shvatili da je to dobar potez za ujedinjavanje razjedinjenog Mostara. Do mene su došli nekim čudnim putevima. Pitali su me bih li ja to radio. Prihvatio sam i na kraju sam bio autor vizuala. To je bio projekt dekonstrukcije spomenika koje je Muzej suvremene umjetnosti u Sarajevu pokrivao. Prihvatili su Bruce Lee-ja jer je bio neutralan. Svi su ga voljeli. On je još uvijek jedna od tih nekoliko zvijezda koje sjaju od moderne pa do danas. Njega su razbili prvi dan za razliku od nekoliko skulptura oko njega koje nisu nikad razbili jer im vjerovatno nisu ništa ni predstavljale, a trebale bi. S ovom skulpturom mogli su se poistovjetiti. Bruce Lee još uvijek živi. Neko je vrijeme bila skulptura bila sklonjena jer ju je netko htio ukrasti, a sad se ponovo nalazi u parku Zrinjevac. Zadovoljan sam projektom koji je uspio u tom podijeljenom gradu narušenog zdravlja, ali se ne da. To je živa skulptura oko koje se ljudi slikaju. Ja sam ponosan.
Smatrate li se multimedijalnim umjetnikom ili kiparom?
….ne, ja sam kipar, umjetnik kipar. Eto to sam ja. Volim raditi u glini , prošao sam kroz masu materijala. Hobistički se bavim fotografijom i dizajnom. I to je to.
Kako to da izlažete u matuljskoj Galerijici?
Pozvao me kolega Siniša Majkus, sjajan kipar ili točnije grafičar koji se bavi volumenima. Naravno, pristao sam jer je izazov izlagati u Matuljima. Izlažem rad “Baby Boom” ili “Mali bombaš” 2012 iz serije “Neo NOB” posvećenu uništenim skulpturama od 90.-ih do danas. Tada sam se bavio replikama volumena iz bivšeg sustava , socrealističkim i malo šire. Bombaš Emila Bohutinskog ogromnih dimenzija bio je ispred moje osnovne škole i još je tamo. Oduvijek me inspirirao. Kao dijete posmatrao sam tu skulpturu ne bih li joj našao loš moment i nisam uspio. Još uvijek, kad se nađem u Velikoj Gorici volim otići tamo ponekad. Taj “Mali bombaš” je pokušaj da se sistemu umjesto bombe baci figa…od osnovne škole na dalje.
