Odlučio sam provjeriti ima li Iran nuklearno naoružanje. Povoljan trenutak. Prijatelj Nusredidžad je postao pomoćnik ministra turizma. Moj studentski kolega s ugostiteljskog faksa. On je završio za menadžera u turizmu, a ja za avanturistu. Bivši kolega je, da mi pomogne i zadovolji formalnosti, proguglao spiskove svih tajnih agenata zemalja NATO saveza i dostavio ih u privitku mog zahtjeva veleposlanstvu dokazujući im da nemam veze s NATO obavještajcima. Dočekao me na aerodromu u Teheranu.
“Imamo vremena za čaj prije obilaska postrojenja.”
Sjećam ga se nosatog, a sad ima mali.
“Plastična operacija. Kod nas se sad svi operiraju.”
Pričali smo iskreno kao nekad.
“Ti znaš da ću vas prijaviti Butrosu Galiju ako sklapate nuklearne glave?”
Odgovorio je samo:
“Kofi anan.”
Nešto valjda na staroperzijskom, jer iranski mi Hrvati dobro razumijemo. Konobar, koji je stajao sa strane je na to rekao:
“Ban ki mun.
Na što smo ga obojica čudno pogledali. Neka konobarska fora, ne znam.
Uglavnom, znao je Nusredidžad kakav sam. Znao je da bih prijavio UN-u.
Otišli smo na sjeveroistok zemlje. Puno žice, pa puno betona, pa liftom negdje dolje pod zemlju. Obukli bijele kute pa najprije u u kontrolnu sobu. Rukovao sam se s ljudima. Sve je puno ekrana. Nacrti, dijagrami, krivulje. Odveli me još kat niže pa pokazuju bazene s teškom vodom i olovne šipke.
“A što će vama atomska energija kad imate toliko nafte?“
Rekao sam to brčkajući rukom mirnu vodu. Nusredidžad se malo skosnuo. A ostali se nasmijali. Jedan inženjer u bijeloj kuti mi je šapnuo da drugi ne čuju.
“Razvijamo svemirski program.”
Rakete i nuklearni pogon. Zbrojio sam dva i dva. Možda je to prilika da saznam nešto više i dokažem da Iran ima nuklearno naoružanje. Čovjek je možda zviždač. Pročitao sam mu ime na pločici obješenoj o džep bijele kute.
Navečer sam odbio druženje s Nusredidžadom odglumivši umor. Nazvao sam šaptača-zviždača izguglavši ga. Čovjek je poznati znanstvenik. Ponovno šapčući, rekao mi je da ne može pričati preko telefona. Jedva mi je objasnio gdje da se nađemo. Neka čajdžinica na rubu grada. Dočekao me nasmijan sjedeći u kutu.
“Sretan sam što si me nazvao.”
Čajdžija me ravnodušno gledao preko šanka glancajući šalice.
“A zašto sad šapćeš?”
Pitao sam ga zaključivši da nas čajdžija ne može čuti.
“Imao sam operaciju grla prošli mjesec. Neka cista. Je li te to smeta?”
“Ma ne… ali mislio sam… nije važno. Reci mi sve što znaš o svemirskom programu.”
Pogledao me kao da kvarim atmosferu.
“Pa danas je pisalo u svim novinama. Sve piše na prvoj strani naših novina. Pusti to! Ja sam ti konkretan momak. A tebe zanimaju bojeve glave? Je li? Odi da ti pokažem svoju bojevu glavu! Iznad čajdžinice mi prijatelj ima iznajmljenu sobu.”
Pogledao sam ga. Tek sam sad primijetio da je markantan muškarac.
