Otišao sam na Tasmaniju potražiti tasmanijskog tigra. Jedino biće kojem se zna ime posljednjeg pripadnika vrste. Zvao se Benjamin. Iako kriptozoologija nije uže područje mog interesa, vijesti o nedavnom susretu s već izumrlom životinjom natjerale su me da se zaputim tragom posljednjeg vidioca u zapadnim šumama Tasmanije. U Hobartu sam saznao da je on neki novozelandski znanstvenik , također imena Benjamin. Prije potrage za tigrom, slučajnim susretom na rivi u Hobartu, upoznao je vodiča Aboridžina i zamolio ga za pomoć. Istog vodiča ni meni nije bio problem naći. Uvijek je na istom molu lovio ribu. Problem je bio nagovoriti ga da mi bude vodič. Pristao je tek kad sam ga uvjerio da meni ionako nitko ne vjeruje. Hodali smo dugo kroz zaštićena područja prekrivena šumom. On se spremio za usputni lov na vombate. Čudio sam se pretpostavljajući da su zakonom zaštićeni, a vodič je rekao:
“Nisu oni. Ja sam.”
Ne razumjevši što mi je želio reći nastavio sam put šutke, gledajući ga kako povremeno u najlon vrećicu skuplja vombatov izmet. Kad smo stigli do omanjeg jezera okruženog šumom sjeo je pod jedno stablo, istresao najlon vrećicu i počeo sortirati vombatova govna. Dao mi je znak da šutim i čekam noć. Kasnije, kad se malo odobrovoljio priznao mi je da je pisac, ali da piše samo na papiru napravljenom od vombatovog izmeta kojeg je sam sakupio. Pomislio sam da bi tu praksu trebalo uvesti među svim piscima. Vjerojatno bi pisali samo kad imaju jasnu sliku o čemu i zašto pišu. Proveli smo besanu noć. Zaspao sam samo na trenutak, ali me trgnulo cviljenje vombata ulovljenog u stupicu. Ništa od tasmanijskog tigra. Možda je došao piti vodu na drugu stranu jezera.
“Možemo probati ponovno iduće godine, rekao je nudeći se svesrdno.”
Putem u Hobart, sinulo mi je na što je mislio kad je rekao da je on zakonom zaštićen. Vjerojatno je posljednji domorodac čiste tasmanijsko-aboridžinske krvi. Može se Aboridžine još sresti po Tasmaniji, ali svi su miješani s bijelcima, ili azijatima. Zamolio sam ga za uzorak krvi kako bih to provjerio DNK analizom. Pogledao me u oči, što je za Aboridžine nepristojno.
Kući, napravivši analizu, iznenadio sam se da se njegov genetski kod može svrstati u haplo grupu PDF 12, koja je najviše zastupljena u Istri, kod primoraca u zaleđu Rijeke i na Kordunu. Ostali dio genetskog koda ukazuje na daleku srodnost s današnjim stanovnicima Čukotke i Kamčatke. Geni domorodačkog tasmanijskog stanovništva kod njega su zastupljeni u tragovima.
