EVEREST

Prošle smo nedjelje započeli objavljivati kratke satirične priče s imaginarnih putovanja autora Mladena Blaževića. Prva u nizu bila je "Učenja Don Huana", a sada je na redu priča o doživljajima s Everesta.

Hrvatska zastava na vrhu Mount Everesta, što ju je tamo postavila ženska ekspedicija 2009. godine se dosta ofucala i trebalo bi je zamijeniti. Javio mi je to prijatelj Šerpa, koji vikendom na vrh vodi turističke ture. Uzeo sam to sebi za obavezu. Ionako tamo nisam bio. Planirao sam ne koristiti boce s kisikom. U tu svrhu sam nekoliko dana proveo u vikendici prijatelja Šerpe, kod južnog sedla na 8 000 metara nadmorske visine. Ujutro bih se, da se aklimatiziram, spuštao do trećeg logora na 6 500 metara da kupim svježi kruh u pekari i popijem pivo. Navečer je u vikendici dosta hladno. Lijen je moj prijatelj. Nije navukao dovoljno jakovih govana za ogrjev. A i prazan mu frižider. Srećom nije daleko do supemarketa.  Jedan se dan samo pojavio i rekao da do prekosutra izađem i očistim vikendicu, jer ima rezerviran tjedni aranžman za grupicu iz jednog njemačkog doma umirovljenika. Požalio mi se pritom da više ne može voditi turiste na vrh.

– To pričanje o prirodnim ljepotama, pa vrste leda, pa stajanje na foto točkama, selfiji na opasnim .. Ne mogu više, ubi me to.  Ti turisti… Odlučio sam unajmiti prostor dole  u Avenue mallu kraj baznog logora i prodavati unikatnu robu. Skupu, da ulazi što manje turista. Ono, prodaš jednu bundu od snježnog leoparda ili jetija i pokriješ mjesec, a ne roba široke potrošnje pa se satreš za tezgom. A ostane mi i iznajmljivanje ove kućice. Nju bih legalizirao, da nemam brige. Tužit će me ovako neko.

On je samo prespavao, ujutro namjestio satelitsku antenu koju je pomaknuo vjetar i spustio se dvije tisuće metara niže. Ja sam ionako već bio aklimatiziran. Obišao sam sedlo jer sam čuo da na drugoj strani grebena ima malih, mirnih kampova s lijepim pogledom i malo posjetitelja.  Nije tolika gužva, ipak je to 8000 metara. Ali naišla neka oluja pa došli oblaci i jak vjetar. Jedva sam naišao na prijavnicu s logom iste kompanije koja je vlasnik poslovno-sportsko-rekreacijskog naselja u baznom logoru. Mlada i zgodna nepalska recepcionerka. Slabo zna hrvatski.

– Rijetko dolazi iz evatska.

Kamp je slabije kategorije i s malim smještajnim kapacitetima. Našom turističkom terminologijom nazvali bi ga robinzonski. Nekoliko parcela za dignuti šator u zavjetrini, a voda se mora otopiti prije korištenja. Prognoza vremena za iduće jutro bila je povoljna i otišao sam naručiti rano buđenje kako bih se sutra popeo na vrh. Ali, kako to biva, zapričao se s recepcionerkom. Te o lošim uvjetima za zaposlene, te o neplaćenim prekovremenim satima, te radu nedjeljom. Kasnije je skrenula priču na veselije teme,  o smješnim padovima turista s ledenjaka, pijanim lovcima na jetije i učitelju tjelesnog kojeg su djeca donijela s vrha, jer je neočekivano dobio visinsku bolest. Zaboravio ja, zaboravila ona. Probudio sam se oko deset. I što ću, spremio stvari i brzo na vrh. Kad sam stigao bilo je kasno popodne, što je sreća jer gore nije bilo nikog. Od pogleda ništa. Uokolo oblaci. Potražio sam našu zastavu. Stajala je zabodena između reklame Kauflanda i zastavice Portugala. Ili je to bila reklama za Konzum. I ona jako oštećena pa je teško razaznati. Izvadio sam novu hrvatsku zastavicu iz ruksaka. Malena, ali čvrsto opšivena. Jedino joj letvica  na čemu stoji malo klimava. Lako sam ju zabio u led. Smotao sam jednu brzu. Bilo je kasno i morao sam krenuti. Sjetio sam se tek kad sam sišao u bazni logor:

– Fak … selfi… zaboravio sam selfi.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here