Jadran je uistinu predivan! To sada mogu reći sa uvjerenjem, nakon što sam oplovio dobar dio obale Mediterana.
Ponuda za transfer jedrilice
Desilo se to sasvim slučajno. Primio sam poziv od prijatelja, inače predstavnika jednog njemačkog brodogradilišta, koji me upitao jesam li zainteresiran za transfer nove jedrilice iz Portoroža u Barcelonu. Ponuda me zaintrigirala, posebice što mi je jedna od želja oduvijek bila konačno proći kroz Otrantska vrata i isploviti iz Jadrana u Mediteran. Nisam puno razmišljao, potvrdio sam mu ubrzo, a tek onda proučio rutu i ustanovio da to nije nimalo bezazlen pothvat. Niti sam ga pitao o koliko velikoj jedrilici je riječ. Kasnije se to pokazalo kao dodatni izazov jer jedrilica je dužine samo 10 metara.
I tako, složio sam plan, kontaktirao poznanike sa sličnim iskustvima i krenuo u pripremu. Nisam bio sam, u avanturi mi se pridružio dragi prijatelj Luka, izvrstan momak sa zavidnim jedriličarskim iskustvom, ali prije svega vrlo discipliniran i predan onome što radi. Osim toga, obožava provoditi slobodno vrijeme aktivno i taman je planirao godišnji odmor kada ga je moja avantura zaintrigirala. A kako smo obojica završili studij brodogradnje na Riječkom sveučilištu imali smo neiscrpan izvor tema o kojima smo mogli danima razglabati.
Prilika za preispitivanje životnih prioriteta
Približavao se datum polaska, a u meni je polako rasla nervoza. Ne ona panična predispitna, već pozitivna, koja miješa uzbuđenje i nestrpljenje. Bilo je tu i malo straha. Naime, kroz tridesetak godina jedrenja prošao sam raznoraznih neprilika na moru, taman onoliko da se prema njemu odnosim sa dubokim strahopoštovanjem. More je izvrstan mentor. Osim po tome da ti uspješno pokaže koliko si uistinu malen i donekle beznačajan na ovom svijetu, ono te ujedno može naučiti kako ovladati vlastitim nagonima. Ako provedeš dovoljno vremena družeći se s morem pružit će ti priliku da istražiš svoje granice, a ponekad će te izazivati do nivoa kada ćeš ozbiljno preispitati svoje životne prioritete.
Od Portoroža do Barcelone – polazak
Na put smo krenuli 20. lipnja. Nakon odrađenih formalnosit u marini, uputili smo se put Savudrije pa prema jugu, a more nas je odmah pozdravilo sa 20-tak čvorova vjetra u „nos“. Vedro ljetno jugo ubrzo nas je podsjetilo da put može vrlo lako postati znatno teži. Nismo se uznemirili već jednostavno prilagodili činjenici da se sada moramo naoružati strpljenjem, jer put je dug, a nervoza ga neće učiniti ništa lakšim. Bližio se kraj prvog dana, a sunce nas je blagoslovilo predivnim zalaskom, prvim na ovome putu koji će potrajati gotovo dva tjedna.
Taj jednostavan astronomski proces koji se kontinuirano ponavlja od pamtivjeka i kojemu se civilizacije kontinuirano dive već tisućama godina, zajedno sa drugim prirodnim procesima koji se trenutno događaju oko nas, u nama pomalo pokreću tranziciju na „morski“ ritam. Međutim to se ne događa iznenadno, tijelu ipak treba dati malo vremena da se prilagodi. Primijetio sam da kad na moru provodim duže vrijeme, ono kao da sporije prolazi. Svaka sekunda je doživljena na mnogo svjesniji način. Osjećaji postaju intenzivniji, a um nije zatrpan raznim podražajima koji su uobičajeni kad sam u onoj gradskoj svakodnevnici. Percepcija okoline jednostavno postaje oštrija, um bistriji.
Plovidba oko Istre preko Kvarnera do Dugog otoka
Kako bi se donekle održavali odmornima, Luka i ja smo dogovorili noćne smjene od po četiri sata, koje su počinjale u devet navečer. Prve noći, prvu smjenu je odrađivao Luka, a ja sam pokušavao odspavati, međutim, nije išlo. Previše toga mi se vrtilo po glavi, još uvijek sam bio previše uzbuđen. A i trebalo mi je vremena da se naviknem na novi brod. U takvom poluspavajućem stanju dočekao sam vrijeme za moju smjenu. Jugo je sa zalaskom sunca popustilo, čak se i val gotovo izgubio, a noć je prolazila mirno. Prošlo je nekoliko dana od punog mjeseca, ali je on bio još uvijek relativno veliki pa nije bilo previše mračno. Plovili smo izvan svih otoka, slijedeći svijetla pučinskih svjetionika. Istra sa Porerom je već bila daleko iza nas, a jako svijetlo Susačkog svjetionika, ostavljeno po krmi, još dugo nas je pratilo u noći.
Ujutro nam se po pramcu s lijeva već nazirala silueta Dugog otoka, mog drugog doma. Još od kraja 80-tih, kao sin profesionalnog ribara ljetne praznike sam zajedno sa bratom i mamom provodio ribareći po Dalmaciji, a ponajviše uz Dugi otok. Zapravo, more općenito smatram svojim drugim domom. Cijeli sam život usko povezan s njim, kroz ribariju i jedrenje, a zatim i kroz struku – brodove i brodogradnju. I gotovo sve što mi se kroz život događalo, put me je nekako uvijek dovodio nazad k njemu.
Prolazimo svjetionik Veli Rat na sjevernoj punti Dugog otoka, koji je sa svojih 42 metra visine najviši svjetionik na Jadranu. Već više od 170 godina biva orijentir svim pomorcima i nautičarima koji plove ovuda. Lokalni stanovnici more s vanjske strane Dugog otoka nazivaju „Kulaf“. Meni je to još od djetinjstva zvučalo moćno. Smatrali su ga opasnim morem i nisu se rado upućivali tamo. Ipak je to za naše pojmove otvoreno more. Proteže se sve do Italije, u prosjeku nekih 120 NM od obale do obale. I onda kada je vrijeme mirno zapravo se valja nekakav mrtvi val.
Od Crne Gore prema Italiji
Tekli su prvi dani ljeta, a vrijeme je bilo kao savršeno za plovidbu. Sunce ipak nije bilo prejako, barem se nama tako činilo. Djelomičnu je za to bila zaslužna „bimini“ tenda koja je na ovoj relativno maloj jedrilici bila poprilčno velika. Vjetra gotovo da i nije bilo, te smo uglavnom plovili na motor. Nažalost ni dnevni maestrali nisu bili odveć jaki. Tek bi povremeno uhvatili neki reful koji bi nam podigao prosjek plovidbe, ali i razbio rutinu motoriranja. Plovili smo tako sve do Crne Gore gdje smo se morali zaustaviti zbog određenih formalnosti vezanih za novi brod. To smo iskoristili i kao priliku za obnovu zaliha, te da se malo odmorimo prije prilično zahtjevnog dijela puta, a to je bio prelazak preko Jadrana na talijansku stranu, te zatim konačno i izlazak iz njega. Uhvatili smo malo vremena i posjetili muzej pomorske baštine, koji se nalazi nedaleko marine gdje smo bili vezani. Ispred muzeja izložene su dvije vojne podmornice. Ne moram napomenuti da nas je obojicu kao inženjere brodogradnje to posebno zanimalo, te smo mnogim stručnim pitanjima temeljito iscrpili dežurnog kustosa.
Prognoza za slijedeće dane predviđala je kratkotrajno jugo u okretanju na zapadnjak i zatim u noći na umjerenu do jaku buru koja je trebala trajati sljedećih dva-tri dana. Planirali smo krenuti sa svitanjem kako bi iskoristili nešto oslabljenog juga da se što prije približimo talijanskoj obali. Nije to bio najkraći put, ali htjeli smo barem djelomice savladati valove ploveći koso na njih i računali smo da ćemo kasnije sa zapadnjakom povoljnije zaploviti ka Otrantskim vratima. Jednom kada okrene na buru već bi trebali biti blizu južne punte Apeninskog poluotoka, gdje bi skrenuli u mirnije vode, jer tamo bura puše preko kopna pa uz obalu gotovo da i nema vala. Naime, jedrilice su dizajnirane da jedre, i vjetar im je tu neophodan. Ali val, koji na otvorenom moru bude prilično velik i kada vjetar nije posebno jak, ovoj maloj jedrilici može vrlo lako stvarati poteškoće u plovidbi. A ni posadi tada nije baš najugodnije, posebice nakon više dana plovidbe u takvim uvjetima. To doista bude iscrpljujuće.
Susret s kitom
Krenuli smo po planu, ali jugu je puhalo jače nego je prognoza predviđala, te smo bili primorani malo ozbiljnije zajedriti. I val je bio velik, svako toliko bi se prelio preko palube i dobrano nas zalio. Moram priznati da mi je malo bilo i drago. Nisam htio napustiti Jadran, a da ga barem malo ne osjetim onako kako treba. Ipak sam jedriličar u duši i neusporedivo mi je draže ploviti na jedra nego uz drndanje motora. U drugom dijelu dana vjetar je već okreno na zapadni smjer i mi smo konačno zaplovili u pravom kursu, ciljajući Otrantska vrata. Brzina nam je bila iznad prosjeka, plovili smo konstantno iznad 8 čvorova, kada smo u trenutku spazili velikog kita s naše desne strane. Nažalost, dok sam dohvatio mobitel da ga snimim već je zaronio, a kada je izronio bili smo odveć daleko da bi se išta vidjelio na snimci. Kasnije sam malo istražio; prema boji kože i izgledu leđne peraje vjerojatno se radilo o kljunastom kitu, redovnom stanovniku Jadrana.
Ovo je bio moji prvi susret sa kitom u životu, ali ne i Lukin, on se naime kao dječak susreo sa zalutalim kitom u Riječkom zaljevu i to dok je trenirao u optimistu, maloj školskoj jedrilici. Tada su i novine naveliko pisale o tome. Pričao mi je kako je izronio nedaleko od njega, koliko je bio velik i kakav nevjerojatan osjećaj je to bio, pogotovo za dječaka od nepunih 13 godina. Mogao sam to samo zamisliti, jer i ovaj naš današnji kratki susret u meni je razbuktao veliko uzbuđenje.
Nadomak Otranta
Dan se bližio kraju i vjetar se sve više selio prema sjeveroistoku, brzina nam je pala pa smo odlučili krenuti na motor, zadržavajući dignuta jedra kako bi nas donekle pogurala, ali i stabilizirala na još uvijek uzburkanom moru. Naime iako juga više nije bilo, mrtvi val je ostao, a sa novim kursom plovidbe dolazio nam je ravno u pramac. Plovili smo tako do noći kada smo već stigli bliže talijanskoj obali, a bura je polako pojačavala. Bili smo na 20-tak milja od Otranta kada sam preuzeo smjenu. Svijetla gradova uzduž talijanske obale jasno su se vidjela na obzoru, dok je promet brodova oko nas postajao gušći. Veliki trgovački bordovi obilazili su nas kao malu bovu, a mi smo izbjegavali ribarice koje su isplovljavale iz obližnjih luka te su nam prilazile s desna. Nakon cijelog dana samovanja na pučini ponovno smo osjetili blizinu civilizacije.
Jedrima kroz Otrant u ruke talijanske birokracije
Jako svijetlo svjetionika na punti Palascia, tzv. Capo d’Otranto bivalo je sve jasnije. Kraj Jadrana bio je blizu, a ja sam postajao sve uzbuđeniji. Moj se san ostvarivao. Doduše, ponadao sam se da ću ga vidjeti za dana, ali kakav je ponos svjetionika ako ga ne gledaš u mraku. I tako, projedrili smo kroz Otrantska vrata i službeno napustili Jadran. Novi kurs je bio sam vrh „pete“ i gradić S. Maria di Leucca gdje smo se planirali nakratko zaustaviti kako bi prijavili ulaz u talijansko teritorijalno more, te nastavili preko Jonskog mora put Messine.
Međutim, kako to obično biva čim je birokracija u pitanju, stvari su se zakomplicirale. Prema kapetanovom naputku bili smo primorani ostati u Leucci duže od predviđenog jer policija koja navodno mora potvrditi naš ulazak u Italiju nije imala dostupnih agenata za izlazak na teren. Ostali smo tako vezani u lučici nasuprot glavnog lukobrana na kojeg su pored velikih ribarica bile privezane razne napuštene brodice, navodno zaplijenjene prilikom presretanja švercera sa ilegalnim imigrantima sa kojima Italija muku muči već duže vrijeme. Sam prizor bio je u najmanju ruku žalostan. Jedrilice poderanih jedara, polupotopljeni motornjaci išarani rupama od metaka. Ružna slika već ionako ružnog osjećaja koji sam imao dok sam nestrpljivo čekao obavijesti od policije. Pokušali smo malo odspavati, ali bilo je suviše toplo u kabini, pa smo se više znojili nego odmarali.
Popodne oko 15 sati stigla je obavijest da policija dolazi i da pripremimo dokumente. Nismo bili jedini koji su ih čekali. Bio je tu jedan stariji par amerikanaca na proputovanju sa svojom jedrilicom, koji su također prijavili ulaz u Italiju. Nakon kratkog čavrljanja o ljepotama Mediterana pozvao sam ih da dogodine obavezno posjete Jadran. Policija je stigla i ustanovila da mi zapravo uopće ne trebamo odraditi ulaz pošto smo građani EU. Nakon kratkog negodovanja policijskog službenika o miješanju Lučke kapetanije u poslove za koje nisu kompetentni i primljenih isprika u ime talijanske birkokracije, bili smo slobodni krenuti dalje.
Preko Tarantskog zaljeva uz obale Kalabrije
Prognoza je i dalje predviđala buru što nam je bilo povoljno u odnosu na kurs koji smo imali kroz Jonsko more. Večer i noć prošli su brzo, a i mi smo jedrili brzo. Bure je bilo na refule preko 26 čvorova; te smo noći postigli maksimalnu brzinu tokom cijelog putovanja, gotovo 11 čvorova. Nije to neka iznimna brzina, ali za ovu malu i tromu jedrilicu to je respektabilna brojka. Sa dolaskom sljedećeg jutra bili smo već prešli 70 milja širok Tarantski zaljev i sa desne strane nam se otvarala obala Kalabrije.
Bura je sa danom potpuno isčezla pa smo nastavili uzobalnu plovibu na motor. Gledajući taj krajolik imao sam prilično pomiješane osjećaje. Naizgled prekrasna obala bila je nekako pusta. Mjesta su izgledala napušteno, ceste gotovo bez automobila. Svako toliko izvirao je neki nedovršeni turistički kompleks, a kilometarske pješčane plaže bile su potpuno prazne, tek ih je mjestimice prekidalo presušeno korito rijeka koje vjerojatno nakon obilnih kiša izviru iz obližnjih kanjona. Praznina i zapuštenost nerealno su se stapale sa krajolikom i ostavljale u nama neobičnu mješavinu ljepote i tuge. Bili smo iznenađeni, ali nismo ulazili u prevelike diskusije o tome zašto je tome tako, talijanska geopolitika nam ipak nije previše poznata.
Uvečer smo ušli u Mesinski tjesnac, morski prolaz koji spaja Jonsko i Tirensko more. S lijeve strane, na Sicilijanskom otoku, visoko u nebo iznad oblaka virio je vulkan Etna. Zaista impresionira promatrajći ga tu dole sa mora. A u tjesnacu po običaju gužva. Nevjerovjatna je koncentracija brodova koji plove ovim tjesnacem. Mi smo se držali desne obale kako bi što manje smetali čeličnim grdosijama u prolazu. Pri izlasku iz tjesnaca zaputili smo se prema otoku Stromboli koji nam je bio u ruti ka slijedećoj planiranoj destinaciji, 270 nautičkih milja udaljenom Lidu di Ostija.
Prva smjena ponovo je bila Lukina tako da sam se ja povukao pod palubu uhvatiti malo sna. Noć je bila mirna i topla, vjetar je tek nešto malo pirkao sa jugozapada, a na palubu se spustila vlaga. Gotovo je svake večeri bilo vlage, ali te je noći bila posebno obilna. Sve je bilo mokro kao da je padala kiša. Zapravo još gore jer ta se vlaga podvuče pod kožu i osjećaj je baš neugodan. Zavukla se i u kabinu, cjedila po pregradama i namještaju, te je sve bilo mokro i nekako ljepljivo. Zbog toga nisam dobro spavao.
Dronovi za nadgledanje pomorskog prometa
Probudio sam se nešto prije početka smjene i izašao na palubu. Luka je, pored umornog izgleda, imao neobičan izraz na licu, polako zbunjen. „Ši ti vidiš ono črjeno svetlo ča miga spreda!?“ pitao me domaćim dražanskim naglaskom. Naime cijelo vrijeme ga je bunilo to titravo crveno svjetlo koje je čas bilo ispred pramca čas s lijevoga boka, pa si je umislio da ima kakva priviđenja. I dok mi je to pričao svjetlo se uistinu pomaklo. Nekako je djelovalo da je blizu, možda 50-tak metara od nas. Kao da lebdi u zraku? I ja sam sada bio zbunjen. A onda sam se prisjetio priče kako talijanska obalna straža korsti dronove za nadgledanje mora. Vrlo praktično rješenje u cilju smanjenja potrošnje goriva i neprestane plovidbe. Vjerojatno su nas vidjeli na radaru pa su se morali uvjeriti da nismo kakvi ilegalci. A imali su šta vidjeti! Nas dvojcu kako sa zbunjenim pogledima stojimo na palubi u boksericama i kišnim jaknama, da barem malo ublažimo osjećaj vlage na koži. Uvjeren sam da su se dobrano nasmijali. I ne bih se čudio da jednog dana osvanemo na kakvom youtube videu!
Plovidba oko vulkanskog otoka
Priči tu nije bio kraj, Luka je otišao spavati, a ja sam nastavio plovidbu prema Stromboliju, kada me počela buniti neobična nakupina svjetala pri vrhu otoka. Što sam bio bliže svjetlo je bivalo sve jače, ali bi i povremeno u potpunosti nestalo. Nakon drona sad i ovo!? Sjedio sam u mraku i kroz sumaglicu promatrao tu meni neobičnu pojavu. Došao sam već pred samu obalu otoka kada sam osjetio intenzivan miris, nalik spaljenom smeću. I onda mi je sinulo. Stromboli je otok sa aktivnim vulkanom i ja gledam u krater na vrhu otoka. Iz njega je kipilo kao iz lonca noninog gulaša. Prizor kao iz kakvog dokumentarnog filma. Nedugo nakon toga čitam kako je Stromboli eruptirao i izlio lavu po sjevernoj strani otoka. Mještani su bili evakuirani, a čak je i jedan slučajni planinar jadan stradao ispod užarenog plašta.
Zapleteni propeler
Tirensko more poznato je po jakim vjetrovima iz sjevernog kvadranta, dakle pušu ravno iz našeg kursa plovidbe. Ali nas kao da je pratila sreća. Iako smo ga očekivali, vjetar je bio prilično slab i našu smo rutu odrađivali gotovo bez poteškoća. Međutim, osim dugog mrtvog vala koji se kotrljao sa sjeverozapada i držao nas budnima, bio je tu jedan neugodan trenutak u noći izvan Napulja kada smo nešto zakačili propelerom. Cijeli brod se trznuo od jake vibracije. U trenu sam zaustavio motor, pa pokušao ponovo krenuti, ali vibracija je i dalje bila tu. Načas sam pomislio, u redu, sad je noć i nema šanse da ronimo po ovakvom mraku i ovim valovima. Pogotovo ne tu na 40 milja od obale i na mjestu gdje je dubina mora veća od 2000 metara. Napulj je tu s desna, imamo jedra i polako ćemo zajedriti prema njemu i čekati jutro. Dok sam tako razmišljao, pokušao sam još jednom krenuti. Uputio sam ručicu gasa prema naprijed, i na sreću, što god da je bilo na propeli – otpalo je i vibracija je nestala. Bit će kakav komad najlona ili konopa. Nažalost danas toliko smeća pluta po moru da se uistinu trebamo zabrinuti. I mnogo toga nam se polako vrati nazad. Na plaže, u mreže, pa i ovako, na propelu. Katkad razmišljam o tome kakav ćemo to svijet ostaviti budućim generacijama.
Oko Korzike preko Ligurijskog mora put Francuske
Dva dana otkako smo prošli Stromboli i njegov „kipući lonac“, stigli smo u Lido di Ostia. Rimska luka na moru. Vezali smo se u marinu, obnovili zalihe i konačno protegli noge po tvrdome, te uhvatili malo mirnog sna. Ujutro smo doručkovali i isplanirali rutu za dalje. Prema prognozi smjer vjetra bi nam trebao biti povoljan u odnosu na odabranu rutu, oko sjeverne punte Korzike, preko Ligurijskog mora prema francuskoj obali. I tajming nam je bio dobar. Naime, cilj je bio stići u Barcelonu najkasnije 4. sprnja, kada smo imali let koji smo unaprijed rezervirali zbog gustog rasporeda i drugih planova koji su nas čekali po povratku.
Isplovili smo iz Ostie, puhao je lagani jugozapadnjak, a more je bilo malo uzburkano i reflektiralo je blago smeđu boju. Obala u ovom kraju je muljevita i more je relativno plitko, te se uslijed valova i morskih struja vrlo brzo zamuti. Nisam miljenik ovakve boje mora koja me podsjetila na jezero Balaton u Mađarskoj gdje sam nekada često odlazio na regate. Lagana maglica se prostirala po obzoru, a mi smo opet bili primorani motorirati. Srećom, s dolaskom noći vjetar je pojačao okrenuvši na sjeveroistočni smjer, pa smo punih jedara plovili ravno u vrh Korzike. Bistra zvjezdana noć potrudila se da nam ne bude dosadno.
Promet brodova u ovom dijeliću mora bio je iznimno gust. Ogromni kruzeri prolazili su uz nas osvijetljeni kao nekakvi ploveći gradovi. Nakon mimoilaženja još bi se dugo vidjeli u tami, dok ne bi nestali iza obzora. Jedreći uz otok Elbu zapali smo u jaku morsku struju koja nas je znatno usporila i nosila mimo kursa. More je teklo kao potok. Srećom smirilo se prije svitanja i sa danom smo stigli na sjevernu puntu Korzike. Tu se nalazi otok Giraglia, u jedriličarskom svijetu poznat po istoimenoj prestižnoj regati koja se, još od 1953. godine, odvija na ruti St. Tropez – otok Giraglia – Genova, ukupne dužine 243 nautičke milje. Sjeverna obala Korzike i otoka Giraglije znatno je drugačiji od naše obale. Stjene su tamne, uz površinu mora gotovo potpuno crne. vegetacija je grmovita i niska. Stabala gotovo da i nema, čak i ako se pogleda dublje u unutrašnjost. I galebovi su drugačiji. Veći su i imaju tamnija leđa, te izraženo crnilo oko očiju.
Naša etapa od Korzike do obale Francuske iznosila je 130 nautičkih milja. Računali smo da će nam, uz prosječnu brzinu od oko 7 čv, trebati minimalno 18 sati jer je onaj sjeveroistočni vjetar sa dolaskom jutra oslabio i postao nedovoljno jak da nam podigne prosjek. Približavajući se francuskoj obali, odlučili smo se zaustaviti na Hyereskom otočju i pričekati dan kako bi se malo okupali i pregledali prognozu za dalje jer nas je čekala ruta preko Lionskog zaljeva, gdje se rađa famozni vjetar mistral koji na otvorenom moru redovno doseže brzinu od 40 čvorova.
Lokalci kažu da, kada krene, uvijek puše neparan broj dana i nisam se htio naći na pola zaljeva u trenutku kada krene. Naime, zaljev je širok gotovo 140 nautičkih milja, što znači da ćemo ga prelaziti najmanje 20 sati. U drugim okolnostima vjerojatno ne bih toliko razmišljao, ali s činjenicom da jedrilica nije bila moja, a cilj je bio doći u Barcelonu sa čitavim jedrima, morao sam ipak biti malo oprezniji. Stoga smo odlučili stati i u miru isplanirati rutu i tempirati prelazak.
Kuhanje na smjene
Nakon „pipanja“ obale u mraku, usidrili smo se uz zapadnu stranu otoka Port-Cross. Naime ovaj arhipelag je nacionalni park i sidrenje je zabranjeno osim u propisanim zonama. Nakon dobrog sna, ujutro smo se okupali i obilato doručkovali. Od samoga početka putovanja ustalili smo rutinu pripreme hrane na način da je Luka uglavnom kuhao doručke a ja večere. Za ručak bi pojeli nešto lagano jer je bilo pretoplo za bilo kakvu kuhanu hranu. A i samo kuhanje u kabini na +30 nije nas previše privlačilo.
Kroz dan oko nas se okupio velik broj brodica čije su posade doplovile na dnevno kupanje. Za razliku od naših parkova prirode na Jadranu, ovdje se ništa ne naplaćuje, osim nekoliko bova i to isključivo ako želite ostati noćiti na njima. Također, za razliku od naših uvala koje su dane u koncesiju uz naplatu bova, ovdje je sidrenje dopušteno čak i uz same bove. Na moru dominiraju jedrilice i katamarani. Osim malih glisera i gumenjaka, motornih jahti gotovo da i nema. I svi stalno jedre.
Čim se odvežu dižu jedra. Čak i sidrenje vrše na jedra. To je pomorska kultura po mom ukusu! Otočje je uistinu prekrasno, ne čudi da su ga proglasili nacionalnim parkom. Modro pješčano dno obiluje ribama i travom posjedoniom, a obala je neobične žućkaste boje. Vegetacija je uglavnom gusta i niska, tek svako toliko strši poneki primorski bor. Plažice su pjeskovite, ali je pijesak pod nogama prilično oštar. Bilo nam je drago da smo se baš tu zaustavili jer ugođaj je zaista bio lijep.
Nadomak cilja
S obzirom na prognozu, odlučili smo ostati na sidru do poslijepodne kako bi veći dio Lionskog zaljeva prešli po noći. Računali smo biti već blizu druge strane kada mistral krene. U noći su nam po krmi prolazili neverini. Sve je to išlo u planine iznad Hyeresa pa se nismo previše brinuli. Noć je bila oblačna, mislim da je i načas zakišilo, ali paluba je ionako bila mokra od večernje vlage. Ujutro je krenuo lagani mistral i mi smo ponovno zajedrili. I opet, kao da nas prati sreća, vjetar nije pojačavao i mi smo mirno prešli zaljev i dotakli se Španjolske obale. Preostalo nam je još samo stotinjak milja do našeg cilja.
Nakon 13 dana plovidbe i gotovo 1500 nautičkih milja, u Barcelonu smo stigli 2. srpnja, dva dana prije leta tako da smo se uspjeli dobro odmoriti i prošetati ovim čuvenim gradom.
Dupini
Sreli smo ih mnogo, zaista mnogo, i većinom bi nam se pridružili veselo plivajući oko nas izvodeći razne akrobacije. Nevjerovatno je kako su to zaigrana bića! Sjediš mirno na krmi i sa opuštenim pogledom promatraš vodeni beskraj kad odjednom pored boka skoči dupin i očito te poziva na pramac jer je vrijeme za malo glupiranja! Okupi ih se više, ali redovito je jedan taj koji prvi dođe i zadnji ode. Plivajući ispod pramca naginje se u stranu kako bi te vidio. I smije se! Svojim piskutavim glasom donosili su radost i širili pozitivnu energiju na brodu.
